FunkyMEM portal za bitne stvari

Teorijom ideja, u periodu helenizma, bavili su se Platon i Aristolel.

Iako su u jednoj fazi došli do razilaženja oko tumačenja, temelj su za razumijevanje koncepta Ideja i tvornice ideja.

Prema Aristotelu, poznatom grčkom filozofu,klasična podjela ljudskog iskustva dijeli se

na tri temeljna područja: rad (poiesis ), politicko djelovanje ( praxis ) i intelekt ( umni zivot).

U periodu zaključno do perioda postmodernizma, možemo reci da je ta podjela bila jasno vidljiva i strukturirana u ova tri pojma.

Rad je bio opredmećen u predmetima rada, političko djelovanje je bilo javno, a intelekt je bio intiman i stvar je pojedinca.

S razvojem semiotike, jezika i tehnologije u postfordističkom društvu, ljudsko iskustvo se počinje drugačije strukturirati.

Političko iskustvo odražava se u radnom iskustvu. Praxis ne kroz dobro djelovanje, već brzi dolazak na vrh i ostajanje na toj poziciji sto duže, moto je modernog poslovnog svijeta.

Možda razlog zašto su ljudi današnjeg doba apolitični, lezi u tome, sto javni prostor za političko djelovanje zamjenjuje djelovanje u kontekstu posla.

Važno je razumjeti, da političko djelovanje nije vezano samo za stranačko ili partijsko djelovanje.

Naprotiv, ovdje govorimo o djelovanju kao nečemu sto je izloženo pogledu drugih i tiče se javne sfere.

Zato ćemo u daljnjem tekstu, da bi izbjegli političko- stranačke konotacijie, koristiti pojam djelovanje.

Nadalje,primjer djelovanja koji je integriran u radu je niz proceduralnih propisa koji je gomilaju u korporativnom i poslovnom svijetu.

Nevezani su za poiesis i radni proces, a određuju poziciju i ulogu onog koji radi.

Intelekt, je sve do postindustrijskog doba bio intiman, pomalo i samotnjački dio ljudskog iskustva. Čovjek je cijenio vrijeme kada bi promišljao o sebi i o svijetu koji ga okružuje. Ubrzanjem info sfere, porastom značenja semiotike, utjecajem modernih tehnologija Intelekt, nekada sakriven od pogleda, postaje izložen, javan.

Intelekt izložen publici tako postaje opći intelekt ( General Intellect).

Taj fenomen možemo jasno vidjeti u vremenu u kojem živimo,“poplavom” društvenih mreža i načinom kako ljudi lako dijele intimne detalje svoga života širokom, beskrajnom digitalnom auditoriju.

Iza svega gore navedenog proizlazi da djelovanje utječe i na kreiranje proizvodnih snaga, kao i na činjenicu da Intelekt poprima kvalitete općeg intelekta.

Tako opći intelekt, postaje entitet, koji je ne integriran u kolektivno nesvjesno. Točnije,on postaje tvornica ideja.

Entitet je to, koji sam sebi postaje svrha, te sam sebe reproducira kroz konstantno učenje.

Potencijalna opasnost lezi u tome sto epicentar razvoja Ideje ( koncepta ) lezi u tome sto ona nije naša ( u smislu toga da je rezultat našeg intimnog razmišljanja, stavova) već je kolektivna.

Možemo reci da ima rizomatski, mehanicistički karakter. U sebi sadrži karakter (ne) prirodnosti info sfere.

Ranije smo spomenuli kako je ideja temelj razvoja koncepta, samim time i manifestacije u trećoj dimenziji.

Iza svega gore navedenog postavlja se pitanje: Tko je kreator naše realnosti?

Kada se realizira neka ideja( koja dolazi od općeg intelekta) -tko se realizira?

Da li je to iskustvo pojedinca/ mnoštva ili je to iskustvo mehanicističkog stroja općeg intelekta.

Iskustvo je to stroja, a čovjek je samo sredstvo realizacije

Zato bi bilo mudro napraviti deteritorijalizaciju ( umnu ne prostornu), te “ prebaciti” tvornicu ideje u prirodnu sferu, koja je u skladu sa našom pravom prirodom.

Tako će Ideja, samim time, i manifestacija biti smještena u tvornicu ideja, koja je epicentar autentičnosti i originalnosti.

Jedan od načina da to napravimo je-egzodus.

Individualni cin koji implicira neposluh mnoštva.

Egzodus u suprotnosti spram očajnika “koji nema što izgubiti do vlastitih okova”: ono kreće od latentnog bogatstva, od obilja mogućnosti.

Ali kakvo je to virtualno obilje suvremenog mnoštva, koji umjesto otpora preferira bijeg.

Očito da je to reakcija na višak nepotrebnog znanja, zagušenosti informacijama i diktature propisa i procedura. Bijeg od stvari koji nisu stvarna ljudska potreba.

Rezultat egzodusa, uz porast znanja i povezivanje sa svojom originalnom prirodom, je taj da pojedinci kreiraju neku novu sferu, novo mnoštvo, koja je nova pozicija u mnoštvu općeg intelekta.

Nova tvornica ideja koja omugućuje pojedincu da kreira realnost u skladu sa stvarnim potrebama, te ima iskustvo u skladu sa svojom prirodom i prirodom koja ga okružuje.

Tvornica koja kreira ideje, koja posjeduju kvalitetu suradnje i solidarnosti mnoštva u kojemu ona djeluje.

Autor teksta: Zlatko Olić, strucnjak za razvoj osobnih i sistemskih potencijala