ČEMU SLUŽI PAMĆENJE
Kako se kroz stoljeća tehnologija postupno razvija i sofisticira, tako se mijenja i način ljudskog djelovanja, razmišljanja i pamćenja.Trebamo li uopće pamtiti, saznajte više.
Kako se kroz stoljeća tehnologija postupno razvija i sofisticira, tako se mijenja i način ljudskog djelovanja, razmišljanja i pamćenja. Promjenu koja se dogodila u odnosu na nekoliko proteklih stoljeća, jako je dobro opisao Nicholas Carr, afirmirani autor koji piše o raznovrsnim temama kao što su npr. tehnologija, ekonomija i kultura. Njegova knjiga Plitko: što Internet čini našem mozgu učinila ga je 2010. godine finalistom Pulitzerove nagrade. U tekstu koji slijedi bit će riječi o povezanosti tehnologije i načina na koji pamtimo, s fokusom na poglavlje Pretraživanje i pamćenje iz prethodno navedenog djela.
Otkad postoji pamćenje?
Kada Carr piše o pamćenju, spominje zanimljivo Sokratovo zapažanje: „Otkako su se ljudi navikli zapisivati svoje misli i čitati misi što su ih drugi zapisali, počinju se sve manje oslanjati na ono što su sami upamtili. Ono što se dotad pohranjivalo u glavi, sada se moglo pohraniti na tablicama ili svicima, ili među koricama kodeksa.“ Kultura u kojoj su ljudi živjeli nekad je davno bila usmena, sve do oko 3500. g. pr. Kr. odakle potječu najstariji pronađeni zapisi koji potvrđuju ljudsku pismenost. Dotad se sve pamtilo, pojedinci su prikupljali podatke i spremali ih u vlastiti um, a prenosili ih generacijama s koljena na koljeno. Pojavom različitih pisama, situacija se počinje mijenjati, pamćenje se počinje percipirati na drugačiji način. Carr kao jednu od važnih ličnosti koji su mogli imati utjecaja i biti povezani s tom promjenom ističe nizozemskog humanista Erazma Roterdamskog koji je djelovao u 16. stoljeću i poticao svoje učenike da vode svoje vlastite dnevnike u koje će bilježiti sve ono za što smatraju da je vrijedno zapisivanja i da s vremena na vrijeme ponavljaju ono što su sami zapisali zato što bi „prepisivanje tih odlomaka u čisto te njihovo redovito ponavljanje osiguralo da ostanu netaknuti u pamćenju.“ Takvi dnevnici nazivali su se knjigama općih mjesta i bile su jako popularne sve do 19. stoljeća kada se život počeo ubrzavati. „Pomažući zadržavanju pisanih djela u pamćenju, pisao je Bacon, uredno vođena knjiga općih mjesta pruža oslonac stvaralaštvu.“ S obzirom na to da je Erazmo najvažnija ličnost humanizma, u tom se razdoblju jako cijenila svestranost u smislu čovjekove sklonosti raznim područjima koja su uključivala i društvene i prirodne znanosti, u čemu je pamćenje imalo važnu ulogu.
Ako sve piše na Internetu, čemu služi pamćenje?
Danas je uobičajeno da na različitim internetskim pretraživačima upisujemo pojmove o kojima želimo nešto dodatno saznati, često su to neke informacije vezane uz rasprave koje trenutno vodimo kako bismo potkrijepili i obogatili vlastite argumente, ili uz simptome prehlade kojima si želimo samostalno postaviti dijagnozu, bile te informacije provjerene ili ne. Mnogi su autori primijetili potrebu za pretraživanjem i njen utjecaj na naše pamćenje, ali i na naše vrednovanje istoga. David Brooks, kolumnist časopisa New York Times zaključuje: „Mislio sam da je čarolija informacijskoga doba u tome što nam omogućuje da znamo više, ali onda sam shvatio da je čarolija informacijskoga doba u tome što nam omogućuje da znamo manje. Ono nam pruža vanjske kognitivne sluge – silicijske sustave pamćenja, mrežne suradničke filtre, algoritme za određivanje potrošačkih preferencija i umreženo znanje. Sada možemo uposliti te sluge i rasteretiti sebe (…) Don Tapscott, pisac o tehnologiji, ima i grublju formulaciju. Sada kad sve možemo potražiti jednim klikom u Googleu, kaže on, pamćenje dugih odlomaka ili povijesnih činjenica postaje suvišno. Pamćenje je gubitak vremena.“ Iz navedenih misli čini se kako je pamćenje uistinu besmisleno i da napor koji ulažemo u taj proces nema gotovo nikakvu vrijednost kakvu je imao u prošlim vremenima. Carr navodi kako je „pomak u našem gledanju na pamćenje još jedna manifestacija prihvaćanja metafore kojom se mozak prikazuje kao računalo“ i dodaje da to ulazi u danas vrlo prisutan popularan stav prema umu, međutim, „s tom novom, post-internetskom koncepcijom ljudskog pamćenja postoji i jedan problem. Pogrešna je.“
Ipak je važno pamtiti
Carr donosi pregled istraživanja od kojih je jedno provedeno na vrsti morskog puža, tzv. morskog zekana (lat. Aplysia) u čije su neurone istraživači slali signale kako bi kratkoročno pamćenje transformirali u dugoročno. Mjerili su broj sinapsi prije, za vrijeme i nakon slanja signala i rezultati su pokazali da se broj sinaptičkih veza blago povećao, čak i kad je sjećanje puževih neurona na slanje signala izblijedjelo. To se ne događa samo kod puževa, već i kod drugih organizama. „Činjenica da broj sinapsi ostaje malo veći nego što je bio u početku, čak i kad sjećanje iščezne, pomaže objasniti zašto je lakše naučiti nešto drugi put.“ Ne kaže se bez razloga kako je ponavljanje majka znanja, učenja, mudrosti. Zanimljivo je i da ta izreka, iako je nastala mnogo prije nego što je bilo moguće izvesti detaljna neuroznanstvena istraživanja, ima uporište i u znanosti. Ponavljanjem se stvaraju mnogobrojne sinaptičke veze u mozgu. Drugačije rečeno, ponavljanjem se stvara znanje.
S obzirom na to da se u današnjici velika pozornost pridaje razvoju umjetne inteligencije, da je popularno pridavati vrijednost jednoj vrsti takve svojevrsne robotizacije, postoje i drugačiji načini razmišljanja, a jedan takav iznosi Kobi Rosenblum, pročelnik Odsjeka za neurobiologiju i etologiju na izraelsom Sveučilištu u Haifi: „Postupak stvaranja dugoročnih sjećanja u ljudskom mozgu je, kaže on, jedan od nevjerojatnih procesa koji su tako jasno drugačiji od 'umjetnih mozgova' poput onih u računalu. Dok umjetni mozak apsorbira informacije i pohranjuje ih izravno u memoriju, ljudski mozak nastavlja obrađivati informacije još dugo nakon što ih primi, i kvaliteta sjećanja ovisi o tome kako su informacije obrađene. Biološko pamćenje je živo. Računalna memorija nije.“ Jedna od kvaliteta (ili nedostataka?) ljudskog pamćenja je i ta što se informacije obrađuju na raznolike, subjektivne načine, što nije slučaj vezan uz računalnu memoriju. Uz to, „svaki aspekt ljudskog pamćenja, kemijski, električni i genetički, te njegovo stvaranje, održavanje, povezivanje i dohvaćanje, imaju gotovo beskrajno mnogo gradacija upravljanih veoma raznolikim biološkim signalima. Računalna memorija opstoji kao jednostavan binarni bit – jedinica i nula – i takvi se bitovi obrađuju u nepromjenjivim sklopovima, koji mogu biti otvoreni ili zatvoreni, ali ništa između.“ Ljudsko pamćenje je, stoga, slikovito, razgranato, puno brojnih prijelaza… Jednom riječju, upravo – živo. Osim toga, takvo je pamćenje beskrajno: „Za razliku od kompjutera, piše Nelson Cowan, stručnjak za pamćenje koji predaje na Sveučilištu Missouri, normalni ljudski mozak nikad ne dolazi u stanje u kojem se doživljaji više ne bi mogli pamtiti; u mozgu uvijek još ima mjesta.“ Prema Carru, „Web je tehnologija zaboravljivosti.“
Internet nam omogućuje da otkrijemo mnoštvo zanimljivih, korisnih pa čak i zabranjenih stvari. To ga čini moćnim alatom, a upravo zbog toga s njim treba biti i oprezan zato što brzina kojom nam je omogućeno doći do mnogih informacija može dugoročno umanjiti naše strpljenje i količinu pažnje kojom ćemo obraditi određenu informaciju.