Zona
Fotolia 142836312 xs

MOGUĆNOSTI RAZVOJA ČOVJEČANSTVA

U knjizi Spontana evolucija Bruce H. Lipton i Steve Bhaerman postavljaju zanimljiva pitanja te na pristupačan način razbijaju predrasude na kojem počiva znanje većine ljudi.

U knjizi Spontana evolucija – naša svijetla budućnost (i kako do nje stići) Bruce H. Lipton, razvojni biolog, i autor Steve Bhaerman postavljaju zanimljiva pitanja i na pristupačan način lagano uzdrmavaju tlo na kojem počiva znanje većine ljudi: „Današnje čovječanstvo diči se znanjem koje smo prikupili o svemiru i životu. Kao najobrazovanije i informacijama najzatrpanije stanovništvo u povijesti, kolektivno znamo mnogo. Ali što zapravo znamo o onome što znamo? Imamo, istina, mnoštvo podataka, ali, kao što krize pred nama otkrivaju, očigledno u znanju oskudijevamo. Naši problemi ne proizlaze iz samih podataka već iz naših tumačenja tih podataka.“ Pitanje iz prethodne misli ne predviđa jednoznačan odgovor, već otvara brojna nova pitanja. Jedan od problema koji se može izlučiti jest problem vjerodostojnosti informacija koje smo učili tj. kojima su nas učili autoriteti – roditelji, učitelji, liječnici samo su neki od njih. Problem vjerodostojnosti informacija ne mora nužno obuhvaćati pitanje istinitosti ili objektivnosti pojedine teze jer je to ionako u većini slučajeva upitno, međutim, postavlja se pitanje koje su informacije uistinu potrebne za razvoj čovječanstva.

Kada autori pretpostavljaju kako bi trebao izgledati ljudski napredak, navode problem i jedno od njegovih mogućih rješenja: „Izgleda da smo na ovom planetu sada dosegli razinu složenosti pri kojoj sedam milijardi ljudskih stanica, koje djeluju nesvjesno i troše svoju energiju na destruktivne nesporazume i međusobno nerazumijevanje, nisu više biološki funkcionalne. Poput jednostaničnih organizama koji su iskoristili svjesnost o svome okolišu kako bi se razvili u složenije i djelotvornije organizme, ljudsko društvo mora usvojiti jednu novu paradigmu društvenih i ekonomskih odnosa. Paradoksalno, ta nova razina kooperativne svijesti znači maksimalan izražaj pojedinca i maksimalnu korist za cjelinu.“ Iako nije donesen plan koji pobliže objašnjava na koji način postići takvu svijest, ideja je kreativna utoliko što i sama potiče kreativnost, konkretno, isticanje individualizma, a da istovremeno obuhvaća i najveću moguću dobit za cjelinu.

Kolebljivost genâ

„Kao i kod svih mitskih predodžbi, konvencionalni razum prihvatio je ne samo ideju koja kaže da ljudima vlada DNK nego i da su sebičnost, nasilnost i surovost programirani u ljudskom hard disku. Takvi su zaključci uvjerili čovječanstvo da je nasilje koje nagriza našu civilizaciju neizbježno jer je genetski kodirano u genomu.“ Navedena misao, za početak, sadržava kritiku bespogovornog prihvaćanja informacija, a jedna od takvih može se usporediti s onom da je čovjek poput životinje – da živi samo kako bi udovoljio svojim nagonima – ima nešto i u tome, no ipak, od njih se razlikuje barem po tome što može izabrati na koji će se način tim nagonima koristiti. Zanimljivo je da B. Lipton, biolog koji je cijeli život posvetio istražujući funkciju i povezanost ljudskog uma i tijela, implicitno otvara pitanje je li DNK uistinu toliko stabilna i nepromjenjiva struktura, čime stvara prostor za promišljanje o tome može li se na nju utjecati i ako da, na koji način.

U Spontanoj evoluciji navedena je još jedna pretpostavka koja je u mainstreamu općeprihvaćena iako dokazi kojima su je znanstvenici pokušali potkrijepiti pokazuju drugačije. Naime, 90-ih godina prošloga stoljeća pokrenut je Projekt humanog genoma, a njegovi „profiteri očekivali su da će složeniji organizmi imati veći broj gena.“ No, otkriće do kojeg su došli nije bilo usklađeno s takvim njihovim očekivanjima – bakterije imaju između 3 i 5 tisuća gena, valjkasta glista Cenorhabditias elegans ima oko 23 tisuće gena, a ljudski organizam otprilike isto kao i valjkasta glista, što zvuči vrlo neobično.

Evolucija – slučajnost ili namjera?

Za razliku od zapravo vrlo male količine gena koju sadržavamo, u našem se organizmu nalazi puno više stanica, a Lipton i Bhaerman svoju su preciznu tvrdnju nastojali povezati sa širim kontekstom: „Upravo kao što u našim tijelima ima 50 bilijuna stanica, tako je svatko od nas jedna stanica u tijelu čovječanstva.“ Ovakvo shvaćanje ojačava prethodno navedenu konstruktivnu ideju kojoj treba stremiti u kontekstu društvenog razvoja – da se isticanjem svih pojedinaca može postići dobrobit za sve. Prema tome, takav je način razmišljanja „u suprotnosti s darvinističkom teorijom, koja sugerira da je evolucija nasumičan proces, nova znanost ukazuje na to da evolucija predstavlja jedan svrhoviti proces u kojem pojedinačni organizmi opstaju putem prilagodbe, a napreduju postajući članovima neke veće zajednice. Svaki sudionik je međuovisan pripadnik zajednice koji cjelini daje svoj doprinos, a zauzvrat ubire plodove svojih nastojanja.“

Važna je povezanost

Lipton i u svojim drugim djelima ističe važnost utjecaja okoliša na organizme koji se u njemu nalaze, pristupa mu iz različitih perspektiva, ne samo bioloških, a na zanimljiv način donosi poveznicu između ekologije i ekonomije: „Mi smo stanice u tijelu čovječanstva, ali i stanovnici biosfere. Slijedom toga, trebamo zaključiti da su ekonomija i ekologija jedno te isto. Ustvari, engleske riječi economy i ecology potječu od grčke riječi oikos. što znači 'kućanstvo', 'kuća' ili 'obitelj', a bila je, budući da se odnosi na zdravo stanje financija, ali i okoliša, osnovna jedinica društva u većini drevnih grčkih gradova-država.“ Kao što se može iščitati, holistički pristup samoj temi, u ovom slučaju, temi okoliša, reflektira se i na znanstveno shvaćanje svijeta, konkretno, to se ostvaruje povezivanjem različitih bioloških jedinica – gena sa stanicama, zatim ljudskim organizmom pa naposljetku cijelim čovječanstvom; semantike – korijena riječi ekonomija i ekologija; ustaljenih dogmi s njihovim eventualnim alternativama i sl. Takvim se pristupom, koji je uvelike potkrijepljen znanstvenom podlogom, sugerira pogled na svijet kao na skup međuovisnih povezanosti, a ne pukih slučajnosti, kao što se predstavlja evoluciju, a takva je prezentacija, iako uvriježena, vrlo upitna.

Pitanje budućnosti razvoja čovječanstva

U knjizi Spontana evolucija donesen je pregled različitih dogmatskih učenja prisutnih u mainstream obrazovanju, a pritom je velika kritika upućena evolucionizmu, naglasak se stavlja na to da je Darwinova teorija evolucije upravo – teorija. Općenito, teoriji je svojstveno da samu sebe potkopava, a to potvrđuje i činjenica da je i sâm Darwin u poznijim godinama napustio svoju početnu viziju evolucije. Iako se Lipton i Bhaerman upuštaju u predviđanje budućeg razvoja čovječanstva, drugim riječima, njegove evolucije, čine to svjesno, pa tako napominju: „Po svojoj naravi, nagađanje se temelji na nedovoljnim informacijama i stoga predstavlja riskantno predviđanje.“ Ipak, njihova predviđanja potkrijepljena su osviještenim znanstvenim saznanjima. Osim što ističu važnost drevnih istočnjačkih znanja koja obuhvaćaju princip yina i yanga odnosno balansa ženskog i muškog principa, nasuprot društveno zastupljene premoći muškog principa, oslanjaju se i na fraktalni karakter svemira – u svakom se, pa i najmanjem dijelu prirode, kao što je npr. stanica nekog organizma, reflektira svemir, ali i obrnuto. U skladu s takvom teorijom, postavljaju pitanje „Kako je moguće da 50 bilijuna stanica živi u miru i skladu, a da ciglih 7 milijardi ljudi stoji na rubu međusobnog uništenja?“ Iako je pitanje vrlo provokativno, (ne)usklađenost tjelesnih stanica lakše je otkriti jer je tijelo u odnosu na čitav svemir, usprkos svojoj kompleksnosti, vrlo mala jedinica, čije mehanizme otkrivamo lakše nego mehanizme funkcioniranja svemira. S jedne strane, učimo barem otprilike odrediti funkcije određenih stanica u tijelu, a da s druge strane niti otprilike ne znamo o svojoj funkciji u svemiru. Stoga, pitanje ostaje otvoreno.

Autorica: Nika Hrvatić

Arhiva