Zona
Ing 61092 00423

KAKO ZADRŽATI KEMIJU U EMOCIONALNOJ VEZI

Ljubav i strast su različite stvari, no jednako su važne i stoga je važno da se u romantičnom odnosu međusobno prožimaju. Naučite više.

Partnerski odnosi danas uvelike se razlikuju od nekadašnjih zato što su se promijenili parametri prema kojima odabiremo s kime ćemo ući u vezu. Nekad je bilo važno pronaći osobu s kojom ćemo, primjerice, stvoriti obitelj i ostvariti zajedničku financijsku stabilnost. Danas biramo partnere po kompatibilnosti, koliko nam odgovaraju emocionalno, seksualno, intelektualno i sl. Niz može sezati do u beskonačnost. Belgijska psihoterapeutkinja poljsko-židovskog podrijetla, Esther Perel, u svojoj knjizi Parovi u zatočeništvu, izvorno objavljene 2006. godine, iz različitih perspektiva daje mnoštvo odgovora na ključno pitanje: je li moguće zadržati strast i uzbuđenje u dugoročnoj, stabilnoj vezi?

Očekujemo mnogo od ljubavnih veza

Iz pogovora prevedene autoričine knjige slijedi: „Moderni nam romantični odnosi obećavaju donijeti sve – cjeloživotno zajedništvo, prisnost i erotsku žudnju. Danas od jedne osobe očekujemo da nam pruži ono za što je nekoć bilo potrebno cijelo selo: osjećaj ukorijenjenosti, značaja i kontinuiteta. No stvarnost je takva da je teško željeti ono što već imamo, te se naša težnja za ostvarivanjem sigurne ljubavi sukobljava s potragom za strašću.“ Taj je sukob vrlo čest među parovima. Autorica donosi mnoštvo primjera iz vlastite prakse, u kojima opisuje situacije različitih parova kod kojih se pojavljuju raznovrsni obrasci, no ipak, svi oni počivaju na tom istom sukobu sigurnosti i požude.

Koliko god zabrinjavajuće djelovao taj sukob, njegova pojava je vrlo česta i za njega postoji lijek za koji bi se moglo reći da leži u promjeni gledišta. U sljedećoj autoričinoj tvrdnji ogleda se jedna vrsta transformacije: „Drugu osobu možemo pokušati svesti na niz prepoznatljivih osobina ili možemo prigrliti njezinu vječnu zagonetnost. Odupremo li se nagonu da sve imamo pod kontrolom i ostanemo li otvoreni, bit ćemo i dalje sposobni za otkrivanje stvari.“ Parovi koji su u dugim vezama imaju tendenciju padanja u kolotečinu i zauzimanja rigidnog stava putem kojeg podrazumijevaju da su upoznali osobu s kojom su u vezi. Takav stav nije istinit, a samim time vrlo lako može dovesti ljude u zabludu i praviti im probleme ako ga ne osvijeste.

Ključ je u promjeni perspektive

Svaka osoba u sebi ima svijet potpuno skriven i nedokučiv drugima, čak i najbližima. Bez obzira na to koliko mnogo vremena provodimo s nekim, nikad ga nećemo do kraja upoznati. Tako je i s nama samima, proces upoznavanja sebe je dugotrajan, čak štoviše, za većinu beskonačan proces. Svakom novom situacijom u kojoj se nađemo imamo prilike naučiti nešto novo o sebi – o tome kako funkcioniramo u određenim uvjetima, koje sve osjećaje možemo iskusiti i koje misli misliti. Ako nismo potpuno upoznali sebe, kako bismo mogli bilo koga drugoga? Perel u svojoj knjizi piše: „Lišena enigme, prisnost postaje okrutna i isključuje bilo kakvu mogućnost otkrivanja. Ondje gdje se više nema što skriti, nema se više što ni tražiti.“ Kad očekujemo od našeg partnera da se ponaša na određeni način, time ograničavamo i sebe i njega jer u tim trenucima mi nismo otvoreni, a partnera ukalupljujemo u neke svoje imaginarne parametre. Takvim ograničavanjem onemogućujemo spontanost i sprječavamo tijek veze. Svaka osoba i svaki odnos je proces koji se mijenja, može nazadovati, stagnirati i napredovati i nijedna od tih faza nije ni pozitivna ni negativna. Mijene su svojstvene prirodi. Veze su putovi u izgradnji.

Bliskost ne znači i kontrolu

Često se dogodi da ljudi prestanu percipirati bliskost na ispravan način, distorzirajući s vremenom njeno stvarno značenje. Autorica daje i konkretan primjer takvog iskrivljavanja realnosti: „Neki parovi odlaze još korak dalje, pa prisnost brkaju s kontrolom. Ono što se prikazuje kao brižnost ustvari je prikriveni nadzor - istražni pristup pojedinostima partnerova života. Što si ručala? O čemu ste razgovarali? Pri takvom se ispitivanju hini bliskost, a nevažne pojedinosti brkaju se s osjećajem da nešto znamo o životu svog partnera.“ Takve informacije i one slične njima kojima pridajemo važnost u svakodnevnom životu uglavnom nemaju toliku vrijednost, već ponekad sami sebe uvjerimo u laž da ćemo prikupljanjem podataka o partnerovu životu nadomjestiti nešto drugo što nam istinski nedostaje – bliskost. Kontrola stvara tenziju u svim aspektima života. Kad imamo potrebu suviše nadzirati stvari, to onda stvara grč, a kad smo zgrčeni, nismo u mogućnosti ispravno funkcionirati na bilo kojoj razini – fizičkoj, emocionalnoj, intelektualnoj i dr. To vrijedi i za bilo kakav odnos.

Citirajući američkog pjesnika i znanstvenika Stephena Mitchella, autorica donosi još jedan pogled na pojavu monotonije u partnerskim odnosima: „Nestanak romantičnih osjećaja i slabljenje strasti nije posljedica agresije koja ugrožava ljubav, već nemogućnost održavanja nužne napetosti među njima.“ Napetost koju Mitchell spominje znači da postoji zanimanje koje partneri uzajamno osjećaju jedno prema drugome. Samim time, postoji i svjesnost o tome da partner ima unutarnji prostor koji treba poštivati, no istovremeno trebamo njegovati i svoj vlastiti prostor. Svaki kvalitetan odnos treba biti utemeljen na ravnoteži između mnoštva stvari.

Ravnoteža davanja i primanja

Balans ovisnosti i neovisnosti samo je jedan od mnoštva primjera ako vezu promatramo kao dinamičnu izmjenu našeg i partnerovog prostora, a da pritom nijedna strana ne izgubi vlastiti. Esther Perel piše kako percepcija tih dviju suprotnosti dolazi iz djetinjstva: „Svaka obitelj na svoj se način nosi s predodžbama ovisnosti i neovisnosti – kada ih nagrađuje, a kada ih nastoji osujetiti. U dinamici davanja i uzimanja od roditelja određujemo koliko slobode možemo iskusiti, a da pritom zadržimo određenu razinu sigurnosti, te u kojoj mjeri potisnuti vlastite potrebe. Naposljetku ćemo izgraditi sustav uvjerenja, strahova i očekivanja – neka će biti svjesna, no većina ipak nesvjesna – o svojim odnosima s drugima. Sve ćemo to lijepo zapakirati i predati voljenoj osobi. Poštena razmjena. Nije nimalo slučajno da se ta emocionalna povijest razotkriva upravo u tjelesnosti seksa. Tijelo je najčišće i najiskonskije komunikacijsko sredstvo.“ Davanje bi se na neki način moglo povezati s nježnošću – dijeljenjem osjećaja, zainteresiranošću, poklanjanjem pažnje. Ipak, u emocionalnom i seksualnom kontekstu, nije konstruktivno da cijelo vrijeme dajemo. U sličnoj bismo mjeri trebali i uzimati, biti na neki način grubi – potražiti pažnju, prihvatiti kompliment, pokazati inicijativu. Kvalitetan odnos je ples suprotnosti, uravnoteženo prožimanje ženske i muške energije.

Prema autoričinim riječima: „Ljubav i žudnja nisu jedno te isto. Ako je nešto ugodno, ne znači da je i seksualno privlačno.“ Drugim riječima, ljubav i žudnja su različite stvari, no jednako su važne i stoga je važno da se u romantičnom odnosu međusobno prožimaju.

Autorica: Nika Hrvatić

Arhiva