Zona
Fotolia 64545557 xs

DEJA VU

Psiholozi tvrde da se deja vu događa pod utjecajem svakodnevnih detalja. Poznati zvukovi, mirisi ili prizori koje mozak percipira dovode do iznenadnog osjećaja poznatog i već proživljenog iskustva.

Postoji više od 40 teorija o tome što deja vu je i što ga uzrokuje. Naziv deja vu nastao je 1876. godine i dolazi od francuskog znanstvenika Emilea Boiraca koji je bio među prvima koji su istraživali ovaj neobičan fenomen, te u prijevodu s francuskog jezika znači "već viđeno". Sve do 1980. godine, članci vezani uz ovaj fenomen pojavljivali su se isključivo u parapsihološkim magazinima. O čemu se zapravo u ovom fenomenu radi i zašto do njega dolazi, pitanja su koja su zaokupljala mnoge znanstvenike tijekom prošlih stoljeća. Jednostavno i prihvatljivo objašnjenje teško je pronaći, iz razloga što se deja vu pojavljuje nenajavljeno, kratko traje i nema svjedoka ili fizičkih manifestacija, osim činjenica da je osoba svjesna da doživljava deja vu.

Ponavljajući trenuci

Prema nekim istraživanjima, od 70% do 97% ukupnog stanovništva je iskusilo ovaj fenomen. Istraživanjima je zabilježeno i najmlađe iskustvo deja vua - u dobi od 5 godina. Uzimajući u obzir odrasle ljude koji su bili dio velikog istraživanja na ovu temu, 2/3 ih je imalo barem jedno iskustvo deja vua te su znanstvenici isto tako zaključili da je ovo iskustvo učestalije kod ljudi sa živom i često stimuliranom imaginacijom. Znanstvenici smatraju da se deja vu može koristiti u objašnjavanju činjenice kako memorija dolazi u svijest te kako um registrira poznate stvari. Prema riječima dr. Alana Browna, autora knjige "The Déja Vu Experience: Essays in Cognitive Psychology', svaki put kad se mozak ponaša na čudan način, postoji mogućnost da se iz toga nauči nešto o tome kako se mozak ponaša na normalan način. Pojednostavljeno rečeno, što više znanstvenici razumiju razloge pojavljivanja ove iluzije, to više razumiju i normalne procese vezane uz memoriju.

Početne znanstvene spoznaje u svezi ovog fenomena, koje su bile dostupne znanosti, dolaze od Mortona Leedsa. Leeds je deja vu istraživao na samome sebi, tako što je vrlo pažljivo i svjesno promatrao svaki trenutak "već viđenog" te je sve pomno bilježio. Daljnjim istraživanjima, mimo Leedsa, utvrđeno je da što je više osoba samoaktualizirana i razvijena to je veća mogućnost da će iskusiti deja vu. Isto tako je otkriveno da se u starosti broj doživljenih deja vu drastično povećava. Znanstvenici vjeruju da se u ovom fenomenu ne radi o halucinacijama, kao što su psiholozi tvrdili dugo vremena. U prilog ovoj tvrdnji ide teorija "duple percepcije" koja postoji još od 19. stoljeća. Teorija "duple percepcije" govori o tome da su ljudi ponekad sposobni percipirati na dva načina. Prvi način je vrlo površan i periferan, a drugi je s punom sviješću. Prvi način najčešće ostaje u podsvijesti, pa se idući susret s istom tom podsvjesnom slikom iliti percepcijom nečega već viđenog čini vrlo poznatim.

Čini se poznato-postoji li razlog?

Kad bi se uzela u obzir mišljenja znanstvenika, brojna ozbiljna psihološka i neuropsihološka istraživanja, došla su do istog zaključka - deja vu nema nikakve veze s prekognicijom već isključivo s anomalijom memorije. Oni iskustvo deja vua povezuju spajanjem neurološkog sistema odgovornog za kratkoročnu memoriju (događaji koji se percipiraju kao da se događaju u sadašnjosti) i onog odgovornog za dugoročnu memoriju (događaji koji se percipiraju kao da su se dogodili u prošlosti). Stvar je u tome da će se događaji pohraniti u memoriju prije nego što svjesni dio mozga primi te informacije i isprocesira ih. Neka istraživanja idu u prilog ovoj činjenici, budući da se deja vu češće pojavljuje kod iscrpljenosti i stresa, jer ta stanja "zaklanjaju" kratkoročnu i dugoročnu memoriju. Gledano s medicinske strane, liječnici ukazuju na činjenicu da mnogi pacijenti, koji pate od napadaja lociranih u temporalnim režnjevima mozga, češće doživljavaju deja vu iskustva. Neki epileptičari iskušavaju ponavljajuće epizode deja vua, koje se obično pojavljuju prije samog epileptičkog napada. Istražujući epileptičare, neurolozi su otkrili da se stimuliranjem, već spomenutih, temporalnih režnjeva putem elektroda može proizvesti deja vu. Prema dobivenim podacima, znanstvenici su zaključili da deja vu može biti rezultat malog iznenadnog napada u dijelu temporalnog režnja odgovornog za osjećaj poznatog. Neočekivani poticaji u tom dijelu mozga dovode do stvaranja deja vua.

Gledano iz kuta kvantne fizike, deja vu se smatra posljedičnim iskustvom susretanja paralelnih svemira i poremećaja između prostora i vremena. Dr. Brian Green, profesor fizike na Sveučilištu Columbia, naglašava kako ljudski umovi izvode trikove vezano uz protok vremena. Dr. Green naglašava da nismo niti svjesni da u određenim trenucima ono što vidimo tj. percipiramo se ne događa u sadašnjosti, već da zapravo vidimo prošlost. Kao primjer navodi gledanje zvijezda - ono što vidimo nije trenutna slika zvijezda, već njihovo treperenje od prije 630 godina! Stvar je u tome da je vrijeme čudna kategorija koja se bitno razlikuje od onoga što mislimo da je.

Psiholozi tvrde da se deja vu događa pod utjecajem svakodnevnih detalja. Poznati zvukovi, mirisi ili prizori koje mozak percipira dovode do iznenadnog osjećaja poznatog i već proživljenog iskustva. Isto tako, psiholozi su svjesni da ljudi registriraju impresije i slike puno prije nego što su svjesni što su vidjeli. Za vrijeme dok su Freudove teorije bile dominantne na području psihijatrije, analitičari su deja vu smatrali dokazom nesvjesnog konflikta putem kojeg ego opravdava svoje neispunjene i skrivene želje. Dr. Alan Brown smatra da će laboratorijsko istraživanje ovog fenomena dovesti do boljeg i potpunijeg razumijevanja istog.

Više od poznatog osjećaja

No, što ako se ovdje radi o fenomenu koji je više od samo poznatog osjećaja? Britanski znanstvenici su proveli istraživanje na ispitanicima koji pate od kroničnog deja vua. Ovdje se radilo o pojedincima koji su u stanju prisjetiti se detalja, situacija ili ljudi vezano uz mjesta ili događaje gdje nikada prije nisu bili i ljudi koje nikada nisu upoznali. Ljudi koji pate od kroničnog deja vua imaju konstantan osjećaj da se nešto novo, ono što tek slijedi u bliskoj budućnosti, već dogodilo. Depresija kod ovakvih ljudi je sasvim uobičajena. Dr. Moulin naglašava da je ovim ljudima nemoguće stupiti u socijalne kontakte, jer im se čini da se sve vezano uz to već dogodilo. Uzimajući u obzir iskustva pojedinaca koji pate od deja vua, dr. Moulin je zaključio da se istraživanjem ovog fenomena može bolje razumjeti veza između osjećaja, svijesti i stanja povezanih s memorijom i njezinim funkcioniranjem. Dr. Moulin smatra da je kod osoba koje iskušavaju deja vu, temporalni režanj, dio mozga koji se nalazi iza ušiju, preaktivan što kod ljudi okida senzacija prisjećanja tj. već viđenog. No, dr. Moulin smatra da se zapravo ne prisjećamo ničega.

Već je spomenuto da deja vu nema nikakve veze s prekognicijom. No, švicarski znanstvenik Arthur Funkhouser vjeruje u suprotnu tezu. Dr. Funkhouser obraća pozornost na snove te smatra da su prekognicijski snovi izvor mnogih deja vu iskustava. J. W. Dune je 1939. godine napravio istraživanje nad studentima sa Sveučilišta Oxford. U istraživanjima je došao do zaključka da 12,7% snova ispitanika je bilo potkrijepljeno s događajima koji su se dogodili u bliskoj budućnosti. Slični rezultati postignuti su i krajem 20. stoljeća. Činjenica koju naglašavaju znanstvenici je ta da se prekognicijski snovi mogu pokazati točnima u razmaku od jednog dana do osam godina. Trenutno se možemo osloniti jedino na jednu činjenicu - što se više budemo upoznavali s funkcioniranjem mozga, to ćemo bolje razumjeti ovaj fenomen.

Arhiva