Zona
03e08570

ZRCALNI NEURONI - STANICE KOJE NAS ČINE LJUDIMA

Zrcalni neuroni uistinu su zanimljiva vrsta stanica. Njihova velika količina u ljudskom organizmu razlikuje nas od primata. Naučite više o njihovoj funkciji.

Kako uspijevamo suosjećati s drugima? Što nam omogućuje da na svjesnoj ili nesvjesnoj razini oponašamo ljude oko sebe? Koji mehanizmi stoje iza tih ljudskih sposobnosti? Ovo su samo neka od pitanja na koja indijsko-američki neuroznanstvenik Vilayanur Subramanian Ramachandran nalazi odgovore i dijeli ih u svojoj knjizi Pričljivi mozak – Potraga neuroznanstvenika za onim što nas čini ljudima, izvorno objavljenoj 2011. godine. U svojem radu upoznaje čitatelje s posebnom vrstom stanica – zrcalnim neuronima.

Što su zrcalni neuroni?

Kada autor predstavlja zrcalne neurone, govori o njima kao o onim stanicama „koje su u središtu naše sposobnosti prihvaćanja stajališta drugih ljudi i uzajamnog suosjećanja. Ljudski zrcalni neuroni dosežu razinu sofisticiranosti koja daleko premašuje onu kod nižih primata. Čini se da je ta razina sofisticiranosti evolucijski ključ za ostvarivanje potpuno izgrađene kulture.“ Zanimljivo je saznanje da kao ljudi imamo privilegiju posjedovati više zrcalnih neurona od drugih vrsta. I općenito, neobično je da uopće postoje posebne stanice koje nam omogućuju da budemo empatični. Imamo ih s razlogom, kako bismo mogli zamisliti sebe u drugačijoj situaciji, suosjećati s drugima, a samim time i učiniti komunikaciju kvalitetnijom, nježnijom i obogatiti je razumijevanjem.

U knjizi je naveden eksperiment talijanskog neurofiziologa Giacoma Rizzolattija koji je mjerio i snimao aktivnost neurona kod majmuna, svaki put kad bi uzimali kikiriki. Ta mjerenja usporedili su s neuronskom aktivnošću kod majmuna koji bi samo promatrali kako znanstvenici uzimaju kikiriki, bez da ga i oni uzmu. Ipak, neuroni su se kod, u ovom slučaju pasivnih majmuna, aktivirali kao da su i oni sami uzeli kikiriki. Prema Rizzolattiju: „Isti neuron kod majmuna jednako djeluje kada on nešto radi i vidi nešto.“ Značajno otkriće je da se takvo što ne događa samo u majmunskom, nego i u ljudskom mozgu. Eksperiment s kikirikijem može poslužiti kao analogija za neke kompliciranije situacije. Recimo, kad vidimo da je neka osoba gadno pala i vjerojatno se ozlijedila, reći ćemo „Joj!“, „Au!“ ili „Uf!“ pa makar u sebi, postavljajući se pritom u tuđu kožu. Na taj način aktiviramo svoje zrcalne neurone.

Kako zrcalimo?

Ramachandran piše: „Zrcalni neuroni igraju još jednu važnu ulogu u jedinstvenosti ljudskog stanja: omogućuju nam oponašanje.“ Pomoću tih stanica imamo sposobnost učiti od drugih ljudi i kasnije to što smo naučili dijeliti s drugima. U najranijem djetinjstvu modeliramo svoje roditelje, zatim odgojitelje, učitelje i ljude u svojoj okolini. Poznata narodna izreka ima svoju potvrdu i u neuroznanosti: S kim si, takav si. Ovakva spoznaja ne bi nikoga trebala ostaviti ravnodušnim jer ukazuje na važnost osvještavanja utjecaja koji naša okolina ima na nas, stoga bi svatko trebao obratiti pozornost na ljude kojima je svakodnevno okružen, posebno na to kakvi su – o čemu razmišljaju, gdje im je fokus, kako se osjećaju, u kakvoj su životnoj situaciji, ali i što od njih možemo naučiti. Osvijestimo li stanje naše okoline, vjerojatno nas neće začuditi činjenica da je i naša situacija vrlo slična.

Suosjećanje umjesto stvarnog osjećanja tuđih stanja

Pomoću zrcalnih neurona, možemo pretpostaviti ili zamisliti kako se druga osoba osjeća, no ipak, ne možemo to doslovno osjetiti na svojoj koži, a autor objašnjava zašto je tome tako: „Postoji dodatno evolucijsko pitanje o tome što je bilo prije: svijest o drugima ili svijest o sebi, ali bismo time skrenuli s teme. Smatram da su obje vrste svjesnosti evoluirale istodobno, uzajamno se obogaćujući i kulminirajući u nekoj vrsti reciprociteta između svijesti o drugome i svijesti o sebi koje nalazimo samo kod ljudi. Iako vam zrcalni neuroni omogućuju da provizorno prihvatite stajalište druge osobe, oni ne dovode do izvantjelesnog doživljaja. Vi ne lebdite doslovno do točke s koje druga osoba gleda na nešto, niti gubite svoj identitet. Slično tome, kad gledate drugu osobu koju netko dodiruje, vaši neuroni za dodir šalju impulse, ali, iako suosjećate, vi zapravo ne osjećate taj dodir. Pokazalo se da u oba slučaja vaši čeoni režnjevi inhibiraju aktivirane zrcalne neurone, barem u dovoljnoj mjeri da zaustave stvarnu akciju, pa vi tako ostajete usidreni u svom tijelu. Osim toga, 'dodirni' neuroni u vašoj koži šalju nulti signal vašim zrcalnim neuronima, govoreći 'hej, vas nitko ne dodiruje', kako bi osigurali da vi doslovno ne osjetite dodir koji doživljava druga osoba. Tako je u normalnom mozgu dinamička međuigra tri skupine signala (zrcalni neuroni, čeoni režnjevi i osjetni receptori) odgovorna za čuvanje i individualnosti vašeg uma i tijela i recipročnosti vašeg uma s drugima – što je paradoksalno stanje jedinstveno za ljude.“ Zrcalni neuroni omogućuju nam suosjećanje s drugima, a čeoni režanj pazi da ipak ne odemo predaleko i zadržava našu svjesnost u tijelu.

Istovremeno smo povezani i izolirani, na nas se može utjecati bez da izgubimo vlastitu individualnost. To uistinu jest paradoks i još jedan dokaz da je realnost u kojoj živimo satkana od mnoštva suprotnosti među koje pripada i par opće-vlastito.

Stanice koje „imaju osjećaj za lijepo“

U navodu koji slijedi, autor navodi situacije koje posebno stimuliraju zrcalne neurone: „Te stanice snažno reagiraju kad osoba gleda nečije promjene položaja i pokrete tijela, kao i promjene izraza lica (…) Nije baš iznenađujuće da većina vrsta plesova – indijskih ili zapadnjačkih – uključuje pametno ritualizirana pretjerivanja pokreta i položaja tijela, koji prenose specifične emocije. (Sjećate li se Michaela Jacksona?)“ Iz autorove tvrdnje slijedi da nam zrcalni neuroni omogućuju da reagiramo na umjetnost, osjećajući je i spajajući se s njom, a da pritom individualno stvaramo vlastite doživljaje.

Ramachandran na zanimljiv način povezuje zrcalne neurone i umjetnost te nabraja zakone estetike koji u nama pobuđuju raznovrsne reakcije. Zakoni koje navodi su kontrast, izolacija tj. naglašavanje jednog izvora informacije, učinak privlačnosti koji se postiže skrivanjem, zaziranje od slučajnosti tj. uvjerljivost, urednost, simetrija i metafora. Referencu na umjetnost objasnio je sljedećim riječima: „Nudim ovih sedam zakona kao način tumačenja zašto umjetnici stvaraju umjetnost i zašto ljudi uživaju gledajući je.“

Zrcalni neuroni uistinu su zanimljiva vrsta stanica. Njihova velika količina u ljudskom organizmu razlikuje nas od primata. Možda bi se moglo reći da nas kvantiteta tih stanica čini humanima upravo zato što nam omogućuju da suosjećamo i razumijemo umjetnost. Zrcalni neuroni dani su nam s razlogom, da ih svakodnevno koristimo učeći kako razumjeti svijet oko sebe i uživajući u njegovoj ljepoti.

Autorica: Nika Hrvatić

Arhiva