Zona
Fotolia 82306254 xs

ZNANJE - UNOSAN POSAO

Informacije su u današnjem društvu, zahvaljujući restriktivnom režimu autorskog i patentnog prava, mnogima postale vrijedne isključivo ukoliko nisu dostupne svima.

Od svojih početaka moderna se znanost ubrzano razvijala i širila zahvaljujući slobodnom pristupu tuđim znanstvenim radovima i razmjeni informacija među znanstvenicima. Pojavom Interneta i brojnim mogućnostima koje on nudi očekivalo se ubrzano cvjetanje znanosti, no informacije su u današnjem društvu, zahvaljujući restriktivnom režimu autorskog i patentnog prava, mnogima postale vrijedne isključivo ukoliko nisu dostupne svima.

Znanstveno izdavaštvo je zahvaljujući takvom razmišljanju postalo unosan posao, jer su cijene institucionalnih pretplata toliko porasle da su najrelevantnije publikacije i znanstvene spoznaje mnogim zemljama postale -  preskupe!

Grupa entuzijasta u borbu protiv tih znanstvenih vjetrenjača uputila se osnovavši međunarodnu organizaciju "Creative Commons", koja sa svojim pravnim licencama radi na sistematiziranju i primjeni metoda slobodnog pristupa u znanosti.

Načela organizacije objasnio nam je izvršni direktor projekta "Science Commons", John Wilbanks.
"Mi smo posao započeli shvativši koji utjecaj autorska prava imaju na znanstvena znanja. Morate imati mogućnost prevesti znanstveni članak o nekoj bolesti ili podijeliti kopije tog članka s drugim znanstvenicima. Morate također moći raditi eksperimente koji se temelje na idejama iz tog članka, a u tome vas može spriječiti zakon. Posebno vas može omesti način na koji zakon potpomaže izdavačima."

Širenje i ograničavanje znanja

Iako kod nas svi časopisi ne traže da autori prenesu na njih svoja autorska prava, procedura je svugdje jednaka, tvrdi akademik Vlatko Silobrčić.
"Princip je uvijek isti, autor koji nešto pronađe, nakon svojih istraživanja, želi to objaviti. Šalje u časopis, časopis to provede kroz svoju proceduru gdje se ispituje je li to dovoljno dobro napravljeno, jesu li argumenti dovoljno jaki, da li je metodologija dobra itd.,i na kraju objavi. Time zapravo časopis postaje, u najvećem broju slučajeva, vlasnik tog rezultata i ono što autoru ostaje je samo slava, uvjetno rečeno; moralni copyright, za ono što je on napravio."

Logično je da svaki znanstvenik želi da njegov rad vidi što više ljudi, jer tako vide što je on pronašao, ali na taj način i on može čuti eventualnu kritiku svog rada. 

S druge strane, izdavači žele zaraditi, što i čine ukoliko jedini imaju pravo objavljivati nove radove, napominje Silobrčić.
"I to je sad zapravo bitka, bitka je na toj razini, na razini da izdavači smanje svoje prihode, svoje dobiti, odnosno da se njihova dobit svede na nešto što je racionalno i prihvatljivo, a da znanstvenici dobiju što šire polje na kojem se njihovi rezultati onda objavljuju. Kao recimo ekstremni slučaj takvog nastojanja znanstvenika da budu što šire čitani, da tako kažem, je ova inicijativa slobodnog pristupa znanstvenim informacijama - open access initiative."

Tom inicijativom, tvrdi Wilbanks, omogučilo bi se objavljivanje časopisa na Internetu, bez ikakvih ograničenja.
"Tu je najrelevantnija Budimpeštanska Inicijativa otvorenog pristupa, koja je osnovana prije nekoliko godina u Mađarskoj. Njihova je ideja da bi znanstvena literatura trebala biti besplatno dostupna na Internetu, u digitalnom formatu i bez uobičajenih zaštita autorskih prava.

Također, nekolicina dozvola za autorska prava koje nudi Creative Commons su besplatne, legalne provedbe te filozofije otvorenog dijeljenja znanstvene literature. Tako da mi potičemo upotrebu naših dozvola u izdavaštvu, radeći s novim granama izdavača koji se nazivaju izdavači otvorenog pristupa. Nadgledamo da oni pravilno upotrebljavaju dozvole, a potom mnogo vremena provedemo i na terenu, gdje provjeravamo da su znanstvenici svjesni toga da mogu besplatno koristiti ta sredstva."
 
Autorska prava vs. patenti

Objavljivanje radova u poželjnim časopisima znanstvenicima omogućuje bolja radna mjesta kao i financiranja budućih istraživanja. Pa su još rijetki među njima koji će između širenja znanja i odabira sigurne karijere, čak i ako to znači da njihovi radovi 75 godina neće biti dostupni nigdje osim u izdanim publikacijama, odabrati ono prvo.

Stvari će i ostati takve najvjerojatnije dok se neke granice malo ne pomaknu i dok čuvari financijskih sredstava ne počnu gledati tko radi i za ono "veće dobro".
"Mislim da se s obje strane mora gledati kako pomaknuti te granice. A što se tiće izdavača, primijetili smo da ukoliko utemeljitelji istraživanja i Vlade zahtijevaju slobodni pristup, da će njihov primjer slijediti i izdavači."

I dok autorska prava stupaju na snagu čim se nešto kreativno stvori, najčešće u obliku pisanog teksta, s patentiranjem izuma, dodaje Wilbanks, stvari stoje drugačije.
"U znanosti vi možete patentirati stvari kao što su mašine koje analiziraju informacije. U SAD-u možete patentirati i dijelove DNK-a ako ste pokazali da iz njih možete izvuči novu korist. Ali patenti su skupi i treba vam odvjetnik. U  Americi ćete platiti, u najvećoj mjeri odvjetniku, do 40 000 dolara da bi vam odobrili patent. Tako da se tu puno više investira nego kod autorskih prava."
 
Patentiranje DNK

Kod patentiranja se doduše vodi i više rasprava, što je možda najočitije na primjeru spomenutih dijelova DNK. 
Naime, nakon što je 26. lipnja 2000. godine objavljena prva cjelovita mapa ljudskog genoma, jednog od najvećih svjetskih znanstveno-tehnoloških pothvata, znanstvenici su se suočili s cijelim nizom novih istraživanja, ističe  specijalist za genetiku, prof.dr. Marijan Jošt.
"Sekvencioniranje humanog genoma je jedan veliki znanstveni veliki događaj i jasno da su se odmah javili interesi i ideje kako bi se određeni ljudski geni mogli koristiti u određene svrhe. Da bi zaštiti takvu ideju jasno došla je odmah i ideja patentiranja, i ne znam da li ljudi danas znaju, ali otprilike 2% naših, vaših, mojih gena je patentirala neka firma, neka korporacija, bez našeg znanja i bez da smo mi to dozvolili."

Patentno pravo bi po svojoj logici trebalo predstavljati pravo pojedinca ili skupine ljudi da od zlonamjernog korištenja zaštite svoje intelektualno vlasništvo, točnije nešto što su sami stvorili svojom idejom, umom ili intelektom. 

Stoga se postavlja pitanje kako itko može patentirati primjerice humani gen, za kojeg se zna da je postojao otkad i ljudska vrsta, što prof. Jošt objašnjava ovako:
"Pa ima jedna ideja koja kaže ovako, da bez obzira što to postoji, to je tehnika, tehnologija kojom je to otkriveno, kojom se to može koristiti je nešto novo; prema tome takva tehnika i tehnologija daje eventualno neko novo pravo."

Vlada SAD-a je tako objasnila i da se dopuštanjem patentiranja genoma privlače biotehnološki investitori čiji je cilj razvijanje novih testova za dijagnosticiranje ili liječenje zločudnih bolesti.

No nitko ne garantira da će upravo kompanija koja je patentirala određenu genetsku sekvencu uspjeti sama i razviti najbolji lijek, što bi možda uspjela uz pomoć drugih istraživača, da im to nije onemogućeno. Jer već je dokazano da, i kad su u igri patentirani proizvodi, suradnja između velikih kompanija jest moguća, ističe Jošt.
"Vi imate recimo u farmaceutskoj industriji situaciju gdje jedna industrija pronađe određeni lijek za kojim je strahovito velika potreba u svijetu i oni ne mogu tu potrebu zadovoljiti, i onda će naći svoje suradnike partnere kojima će dati pravo da koriste i proizvode taj proizvod ali jasno, od svake količine, moraju određenu sumu platiti, nadoknaditi to patentno pravo."
 
Kupovina neistraženih gena

Dok se lijekovi mogu i smiju patentirani, kad se isto radi s genima čija se svojstva još ne znaju, javljaju se različite dvojbe. Iako glavna baza podataka, sekvenca DNK, ne smije biti patentirana jer je priznata kao otkriće, a ne inovacija, u SAD-u je već odobreno preko 4 milijuna patenata na kratke fragmente DNK nepoznatih funkcija.

Ali osim ljudskih gena, velike korporacije su izrazito zainteresirane i za nerazvijene zemlje bogate biološke raznolikosti.
"Vi imate danas slučaj recimo jednog indijskog stabla, koje se zove nim-stablo, koje je u Indiji od pamtivijeka lokalne populacije, dakle Indijci ga koriste kao insekticidno stablo, stablo u zaštiti usjeva itd. Danas je isto cijeli broj gena tog stabla patentiran. Dakle kako može jedna međunarodna korporacija, sa sjedištem u Americi, uzeti pravo da patentira nešto što je od pamtivijeka indijska svojina. Pa upravo, mislim, zato što su pronašli način kako taj gen otkriti, kako ga utvrditi, pa su si uzeli pravo da to rade."

Jedna američka sjemenska kompanija na isti je način u Indiji pokušala patentirati i basmati rižu, no neuspješno. Pa premda je  ideja patentiranja gena na prvi pogled izrazito opravdanog cilja, jer bi se na taj način moglo liječiti ili čak sprećavati pojavljivanje određenih bolesti, što ako s vremenom dođe do toga da nam budući poslodavac umjesto životopisa pregleda gensku kartu, ili ako moderni genetičari počnu odlučivati tko ima dovoljno dobre gene za stvaranje potomaka, usput ih malo oblikujući po svojoj mjeri.

A da to baš i nije teško vjerojatna znanstvena fantastika, dodaje Jošt, možemo osvjedočiti prisjećajući se povijesti, gdje su mnoge dobre ideje, onako usput, krivo skrenule.
"Pa konačno, sjetimo se samo nuklearne energije. Ideja, pronalazak, korištenje nuklearne energije nije bilo u tome da se baca nuklearna bomba, a ipak je završilo tako. Pa uzmite i nuklearne elektrane, nisu sve one bile, ili nisu tako bezopasne kako se to u prvi čas očekivalo ili mislilo da će biti."

Arhiva