Zona
Fotolia 189882800 xs

ZAŠTO MISLIMO DA NEMAMO VREMENA

Bilo bi dobro pokušati promijeniti način na koji percipiramo vrijeme jer je ono nevidljivo te istovremeno može se činiti kako ga pred sobom imamo puno, ali i kao da ga nemamo uopće.

Čini se banalnim pitati što je vrijeme uopće, no ono je važan dio svačije svakodnevice i ono je jedina valuta koju čovjek uvijek ima, čak i kad je u financijskim dugovima. Prema tome, možda bi bilo dobro pokušati promijeniti način na koji percipiramo vrijeme jer je ono nevidljivo i zato se istovremeno može činiti kako ga pred sobom imamo puno, ali i kao da ga nemamo uopće.

Koliko vremena imamo?

Profesorica fizike i voditeljica istraživačkog tima na Sveučilištu Lund u Švedskoj bavila se proučavanjem vremena čak 20 godina prije nego što je 1999. objavila svoju knjigu „10 misli o vremenu“. U navedenom djelu iz kulturološke perspektive promatra vrijeme kao jedinicu kojom se može upravljati pa donosi i neke trikove ovladavanja vremenom. Neka pitanja koja profesorica postavlja su: „Zar se može imati mnogo vremena? Kako se to postiže?“

Prije svega, bilo bi dobro pristupiti vremenu izvan kategorija imati/nemati, previše/premalo i sl., a to potvrđuje i autorica: „Možemo se prikloniti laži da nemamo vremena ili onoj da imamo mnogo vremena, promijenjena svijest o vremenu dovodi do novih prioriteta u onome što radimo i kako koristimo vrijeme.“ Sve što radimo u životu povezano je s našim shvaćanjem vremena, a o tome ovisi koliko ćemo se posvetiti sebi ili drugima.

Autorica ističe kako se vrijeme primjećuje osobito u situacijama kada se u našoj okolini dogode rođenje ili smrt pa se tako čini da tek rođeno dijete pred sobom ima svo vrijeme svijeta, a trebat će mu i naše vlastito, dok za razliku od njega osobi koja umire ponestaje vremena, a ni mi ga više s njom nećemo moći dijeliti.

Dvije vrste vremena

Vrijeme je, kao i svaki drugi pojam, različito definirano za svakog pojedinca, međutim, Bodil Jönsson razlikuje u svojem istraživanju dvije vrste vremena – doživljeno ili osobno vrijeme i vrijeme na satu. Možemo reći da je vrijeme koje prolazi na satu konstantno, dok u našem umu možemo imati osjećaj da ono prolazi brzo ili polako.

Već samo na temelju ovakve podjele može se obrazložiti zašto neki ljudi uvijek kasne: razlog tome je što uzimaju sebe tj. svoju percepciju vremena kao mjerilo i na taj način apstrahiraju vrijeme prikazano na satu, ali normalno je da se naši osobni satovi međusobno razlikuju, osim toga, oni se razlikuju ne samo od osobe do osobe, već i unutar nas sámih, osobno se vrijeme mijenja iz dana u dan.

Na pitanje „Kako se stječe više doživljenog vremena?“ prvi odgovor autorice je da doživljeno vrijeme moramo učiniti svjesnom predodžbom u našoj nutrini i „uvidjeti da sat ne kazuje sve – da nije jedino mjerilo vremena koje usrećuje.“

Nestalnost vremena

U današnje vrijeme jako smo vezani uz vrijeme. Prije su postojali dogovori i ljudi bi ih se držali bez obzira na sve, za razliku od danas kad se svaki dogovor može odgoditi ili otkazati u svakom trenutku zato što je većina ljudi dostupna u svakom trenutku putem poziva, poruka, društvenih platformi na internetu i dr. Baš zato što imamo toliku fiksaciju na vrijeme, autoričina je teza da je u skladu s time potrebno uspostaviti određen odnos prema vremenu: „Baš kao što mogu umisliti da mi nedostaje vremena mogu isto tako umisliti da imam mnogo vremena (...) Moramo odlučiti, ili imati mnogo vremena ili da nam nedostaje vremena – neka srednja mogućnost ne postoji.“ Naravno, ovo je samo teorija koja povlači za sobom pitanje: Kako to postići?

Naime, potrebno je ostvariti bezvremenski prostor pomoću povezanih vremenskih blokova, bez vremena strogo raspoređenog kao u školskom rasporedu sati koji, ironično, onemogućuje učenje. Kad osoba ode na odmor, ma kako kratak bio, ali recimo da je to pravi odmor u kojemu se može u potpunosti opustiti od posla i razmišljanja o njemu barem na nekoliko dana, bez ikakvog striktnog rasporeda, kao da se javljaju mjesta u vremenu, to su mjesta koja omogućuju osobi da zbilja bude u vremenu.

Predodžbe o vremenu

Svaka osoba ima svoj način percepcije vremena, što je i za očekivati. Predodžba koja je ustaljena u velikoj mjeri diljem svijeta je upravo ona da je vrijeme jednosmjerno i pravocrtno. Postavlja se pitanje je li vrijeme „nešto što ide naprijed ili nešto kružno“?

Način učenja nekad je bio drugačiji, uzroci npr. nisu ležali u prošlosti kao što je to danas slučaj. Autorica donosi primjer u kojemu dijete u staroj Grčkoj pita zašto je na zemlji žir, na što mu starija osoba odgovara da je žir na zemlji kako bi iz njega jednog dana mogao izrasti hrast. Iz tog se primjera može iščitati kako su stari Grci imali model objašnjavanja koji je usmjeren prema krajnjem cilju, no u današnjem vremenu u većini slučajeva uzrok dolazi prije posljedice.

U svojoj knjizi „Temeljne potrebe i njihovo vrijeme“ autor Guido Schwarz donosi jedanaest radnji za koje čovjek treba imati vremena da ih zadovolji kako bi preživio, a to su: spavanje, pijenje, jedenje, obavljanje fizioloških potreba, zaštita od vrućine, hladnoće, vjetra, društveni kontakti, smijanje, spolni dodiri, plakanje, padanje u ekstazu i razmišljanje.

Subjektivno poimanje vremena

U neuroznanstvenim istraživanjima dokazano je kako nam se čini da vrijeme protječe sporije kad nam se neki objekt ili osoba približavaju, dok nam se s druge strane čini da protječe brže kad se neki predmet udaljava od nas ili kad samo stoji na mjestu. Istraživači smatraju da je tome tako zato što smo skloni pojave u svojoj okolini doživljavati kao prijetnju. Prema tome, kada nam se nešto približava, um se priprema na opasnost i zato imamo dojam da vrijeme protječe sporije, a kad se nešto odmiče od nas, podsvjesno smatramo da je opasnost prošla i ta nas se pojava više ne tiče.

Važnu ulogu u percepciji vremena ima i naša dob. U mladosti nam se čini da vrijeme odmiče sporije, a što više starimo, skloniji smo govoriti kako vrijeme leti. Postoji i vrlo jednostavno matematičko objašnjenje takvog načina razmišljanja, a to je da kad imamo 5 godina, jedna godina je 1/5 odnosno čak 20% našeg života, a kad imamo 50 godina, jedna godina čini 1/50 odnosno samo 2% našeg dotadašnjeg života. Prema tome, što više starimo, to se naša percepcija vremena više mijenja, a to je očekivana i lako dokaziva pojava. Osim životne dobi, važna su i raznolika iskustva koja doživimo – što ih više ima, činit će nam se da smo duže živjeli.

Vrijeme na satu nastalo je društvenim konsenzusom i na njega ne možemo utjecati, ono konstantno prolazi. Srećom, postoji i drugo vrijeme, naše unutarnje, savitljivo i fluidno, ono između ostalog postoji duže od dogovorenog protoka vremena. Ono nam svojom relativnošću omogućuje da izaberemo na koji ćemo ga način percipirati, hoćemo li imati puno vremena ili će nam ga manjkati, hoćemo li živjeti dugim ili kratkim, ispunjenim ili ispraznim životom.

Autorica: Nika Hrvatić

Arhiva