Zona
Depositphotos 21910105 s 2019

SREĆA - ŠTO JE TO?

Potrebno je naučiti biti sretan, a to je proces koji se gradi iz dana u dan na način da se destruktivni obrasci prepoznaju i postupno mijenjaju. Saznajte više.

Iako je sreća vrlo apstraktan pojam - za svakoga znači nešto drugo i gotovo ju je nemoguće izmjeriti, neophodna je za kvalitetu života pojedinca. Sreća jednima predstavlja kratkoročno zadovoljstvo, a drugima način razmišljanja i životni stil. Argentinski psihoterapeut Jorge Bucay u svojoj knjizi Put sreće iz 2001. godine, donosi viđenje sreće iz svoje perspektive.

Kako mjerimo sreću?

Kako znamo jesmo li sretni ili nismo? Zapravo, mi svakodnevno mjerimo sreću, iako nismo svjesni da to činimo. Iz trenutka u trenutak, misli dolaze u naš um i odlaze iz njega, one utječu na to kako se osjećamo, a mnoštvo misli u vrlo kratkom periodu može obuhvatiti širok raspon emocija. Sreću mogu spoznati i izmjeriti jedino oni koji su iskusili njezinu suprotnost. Prema tome, bez tuge i sličnih teških stanja i osjećaja, ne možemo prepoznati sreću. Za nas ljude uobičajeno je da konstantno radimo usporedbe, što svjesno, što nesvjesno, stoga je uobičajeno i da sreću mjerimo po imaginarnoj skali ugodnih i manje ugodnih životnih perioda. Bucay tvrdi kako: „često mislimo da konflikt i frustracija znače gubitak sreće. Ali to je istina samo ako se sreća poistovjeti s djetinjastim razmišljanjem o životu kojim upravlja želja za beskrajnim zadovoljavanjem principa užitka.“ Emocije, kao i misli, dođu i prođu kroz našu svjesnost i, iako su neko vrijeme prisutni u našoj svijesti, ti fenomeni ne određuju ono što uistinu jesmo. To je istovremeno i dobro i loše jer nećemo vječno biti frustrirani, ali ni sretni. Bez jednog nema drugog.

Zašto ne volimo iskušavati nelagodu?

Znajući da je potrebno svjesno osjetiti neugodna iskustva kako bismo došli do ugode, ipak i dalje uporno ne prihvaćamo tu istinu. To je pogotovo istaknuto u današnjem društvu u kojemu smo svakodnevno izloženi raznim napadnim reklamama putem kojih saznajemo o mnoštvu proizvoda koji vrište da ćemo biti sretniji ako kupimo baš njih. Rad na sebi uključuje razlikovanje društvenih programa od onoga što uistinu jesmo, no da bismo mogli kročiti na taj put sreće, potrebno je na vlastitoj koži iskusiti nelagodu. Bucay o takvim iskustvima piše sljedeće: „Riječ kriza – uvijek to govorim – termin je kojem se sasvim nepravedno pridaje negativno značenje. Možda je tomu tako zato što kriza u biti znači promjenu, a naše se društvo boji promjene, radije zadržava udobnost stabilnosti.“ Kriza je stanje s kakvim se susrećemo prvi put u životu ili prvi put u dugo vremena, može je se shvatiti kao zonu nepoznatog.

Kriza promatrana iz takve perspektive povezana je sa strahom koji je duboko ukorijenjen u suvremeno društvo, a to je strah od neuspjeha, što je gotovo isto kao i strah od nepoznatog, a svi znamo da smo iz neuspjeha naučili najvažnije životne lekcije i upravo zbog tih situacija danas još više cijenimo uspjeh.

Kada iz zone udobnosti zakoračimo u nepoznato, hvata nas strah i na povećanom smo oprezu, no to je zato što nam se percepcija proširuje izvan dotad zadanih okvira. Više ne koračamo utabanim stazama, već sami otkrivamo i stvaramo nove.

Za sreću je potrebna odluka

Da bismo bili sretni, najprije trebamo to odlučiti. Potrebno je naučiti biti sretan, a to je proces koji se gradi iz dana u dan na način da se destruktivni obrasci prepoznaju i korak po korak mijenjaju novima. Bucay piše: „Ljudskom će rodu trebati više ili manje vremena, ali prije ili poslije saznat će da kao što čovjek nauči odreći se određenih namirnica koje mu škode, isto tako mora naučiti odreći se određenih osjećaja koji mu čine zlo.“ Uspoređujući osjećaje s namirnicama, autor pojednostavljuje proces rada na sebi kako bi pokazao da imamo sposobnost izabrati koje ćemo osjećaje osjećati jednako kao što biramo koje ćemo namirnice unijeti u svoje fizičko tijelo. Bucay ovom analogijom ističe odgovornost koju imamo nad svojim životima, iako se katkad čini da ju je jednostavnije svaliti na nekog drugog.

Izabirući sreću, napredujemo

Bucay na zanimljiv način postavlja jedan od preduvjeta za sreću, a to je agresivnost. Čini se nevjerojatnim, no autor svoju tvrdnju objašnjava na sljedeći način: „Biti agresivan etimološki znači 'baciti se prema nečemu' i obratno je od regresivno (od povlačenja, kretanja unatrag; u psihološkom rječniku, pobjeći u prošlost). Nema sreće, a u to sam sasvim siguran, koja se može dosegnuti bijegom, a ponajmanje bijegom u prošlost. Agresivan, onako kako ja to shvaćam, ne znači 'neprijateljski', nego znači da se suočavamo sa stvarima, da ne bježimo, da ne gledamo na drugu stranu, da ne izbjegavamo odgovornost, da smo predani.“ Pojam agresivnost čini se teškim i snažnim, no iako riječi imaju svoja općenita značenja, ipak je važno promatrati u kakvom se kontekstu nalaze. S obzirom na to, stavljajući u međuodnos agresiju i regresiju, općenita značenja tih pojmova suptilno poprimaju konkretnija obilježja. Autor dodatno objašnjava kako je potrebno „da definiramo svoj stav o značenju sreće, da se agresivno povežemo sa svojim nedoumicama, sa svojim uvjetovanjima i proturječnostima; i da se obvežemo na tu potragu do kraja, drugim riječima: zauvijek.“ Agresija se u ovom kontekstu može shvatiti i kao sposobnost da se uhvatimo u koštac s neugodnim iskustvima koja smo nekoć gurnuli pod tepih.

Osim toga, kad previše zapnemo u zoni udobnosti, počinjemo se uljenjivati i postajemo konformisti. U redu je da se u životu dogode i nazadovanje i stagnacija, no kao što su te faze neizostavne i važne za učenje i rast, potrebno je napredovati i napredak je neizbježan, čak i onda kad nam ga je teško uočiti.

Sreća i nesreća su kao prst i nokat

U svoju knjigu autor je unio niz segmenata razgovora sa svojim pacijentima tj. njihove odgovore na pitanje što je sreća. Neki ne vjeruju da ona uopće postoji, neki je pronalaze u vjeri, za neke predstavlja nedostižni ideal, a neki je smatraju sastavnim dijelom života.

Sreća će, kao i mnogi drugi koncepti, vjerojatno zauvijek ostati nerazjašnjena, subjektivna, sveobuhvatna i apstraktna kategorija. Dok će je jedni uzdizati, drugi će je negirati, no tako je uvijek i bilo u ovoj našoj dualnoj realnosti. Sreća će supostojati s nesrećom i dokle god smo živi, te će nam dvije krajnosti svojim zajedničkim plesom pokazivati da je nemoguće iskusiti jedno bez drugoga. Težnja ka jednostavnosti i prihvaćanje dvostruke prirode stvarnosti u kojoj živimo put je koji naginje sreći.

Autorica: Nika Hrvatić 

Arhiva