Zona
Patuljasta%20amazonka

PATULJASTA AMAZONKA HRVATSKOG FEMINIZMA

Na spomen Marije Jurić Zagorke, prema mišljenju mnogih hrvatske inačice Jane Austen, prva asocijacija većini će biti Nera i Siniša, Jadranka i Gordana. Ali osim što je kao jedna od najvećih hrvatskih feljtonistica Hrvate naučila čitati, u javnosti je manje poznat njezin novinarski opus. A ona je sama izjavila da književnica nikad nije bila, jer književnosti nije ništa dala, već je bila i ostala - novinarka.

Na spomen Marije Jurić Zagorke, prema mišljenju mnogih hrvatske inačice Jane Austen, prva asocijacija većini će biti Nera i Siniša, Jadranka i Gordana. Ali osim što je kao jedna od najvećih hrvatskih feljtonistica Hrvate naučila čitati, u javnosti je manje poznat njezin novinarski opus. A ona je sama izjavila da književnica nikad nije bila, jer književnosti nije ništa dala, već je bila i ostala - novinarka.

Preteća modernog novinstva

No Zagorka je bila poznata i kao borac za ženska ljudska prava. Upravo stoga Centar za ženske studije u Zagrebu organizirao je ove godine Dane Marije Jurić Zagorke, na kojima je književna kritičarka Slavica Jakobović Fribec Zagorku prozvala pretečom modernog novinstva.
"Pa Zagorka je bila prva politička novinarka u srednjoj Europi, a o tome su pisale i izvještavale sve novinske agencije, o njezinom radu koji je ustvari u tom trenutku, po čemu se afirmirala, po izvještavanju iz zajedničkog ugarsko-hrvatskog Parlamenta u Budimpešti. Zato što je znala na nov način napisati i izvještavati o toj politici koja je inače bila percipirana u najširim slojevima kao nešto što je mimo njih, dakle vrlo je interesantno, na živ, zanimljiv način znala portretirati sudionike u jednom političkom procesu. Prilikom raznih tih događaja, od kojih su najznačajnija dva, znači otvaranje zajedničkog ugarsko-hrvatskog parlamenta 1906. godine, kada su bile afere u vezi sa srpsko-hrvatskom koalicijom ona je davala podatke; s druge strane je bila nepotkupljiva u tome. Znači nije se dala korumpirati makar su joj nudili novac, nudili su joj položaj, nudili su joj čak zaposlenje u mnogo poznatijim novinama, u Budimpešti i u Austriji. Zagorka je sve to odbijala i po tome je, također, ima jednu moralnu vertikalu. Osim toga, Zagorka je, još u onoj fazi dok je bila anonimna, izvještavala, i to je bio početak njezinog novinarskog rada, odnosno osuđivala je autoritarni režim u to vrijeme. Osuđivala je tu politiku koloniziranja Hrvatske i odnarođivanja, na taj način da je anonimno slala svoje tekstove u socijalističke novine u Budimpešti, koje je istodobno prevodila i slala opozicijskim novinama, dakle 'Obzoru', u kojem je kasnije bila zaposlena, a o tom tekstovima njezinim, koji su izlazili na prvim stranicama, bila je čak i saborska rasprava kad se donosio proračun. Dakle ona je kritizirala tu politiku iz ekonomske perspektive. Njezinim rječnikom, to je bilo 'utjelovljivanje Hrvatske u Ugarsku', protiv kojeg je ona bila."

Njezini opisi rasprava, koji su podsjećali na kazališne prizore, oduševili su i Biljanu Čakić-Veselič, redateljicu igrano-dokumentarnog filma o Zagorki.
"Izvještavala je tako dobro, tako duhovito, da je narod počeo čitati novine i politički članci koji su inače bili suhoparni sada su odjednom postali puni nekakovih pričica. Ona je opisala likove, ja sam to čitala, i to je kao jedan kazališni prizor u kojem je opisana i psihologija zastupnika i ono o čemu pričaju i podloga, znači politička, tako da sam ja - koja živim u ovo vrijeme i koju politika ne zanima, znala u čem je bio štos na austrougarskom Saboru, kako se ustvari vodila politika i šta je bilo važno. Ako sam ja to znala, onda vjerujte, je znao svaki čovjek u Hrvatskoj koji je to htio znati. Znači ona je uspjela ljudima približiti tu političku situaciju gdje su se naši zastupnici borili za hrvatsko pitanje. I narod je toliko bio oduševljen da je naklada porasla na 5.000 primjeraka dnevno, što je tada bilo nemoguće. To je tada praktički bilo nedostižno, a ljudi su toliko podržali naše zastupnike da je to bila prva hrvatska moralna pobjeda u austrougarskom Saboru, zahvaljujuči njoj. I još, uz to, su dočekali svoje zastupnike na željezničkom kolodvoru, to sam vidjela da ta priča nije neistinita; imate fotografije gdje ljudi dočekuju svoje zastupnike - zamislite vi to danas, od kolodvora pa gore do Sabora, na Markovom trgu to je sve prepuno, Trg, željeznički kolodvor ispred, tako da je nevjerojatnu stvar napravila. Znači samo je učinila zanimljivim i razumljivim politiku, kao što je sve drugo činila razumljivim."
 

Budući da je govorila pet jezika, Zagorka je svoje strane kolege u Budimpešti upućivala u tadašnju političku situaciju, zbog čega su je svi dodatno poštovali i cijenili, kaže Čakić-Veselič.
"Ona je čak uvela intevjue onda, to je bilo prvi put da se izvana šalju intervjui i pitala je tako britko, da je tadašnji slovački ministar, koji je tada bio zastupnik, rekao da je nevjerojatno britka, nevjerojatno precizna i da gađa tako u bit da su je se svi bojali, ali iz poštovanja prema jednoj maloj sitnoj damici nitko je nikad nije odbio. I, te kolege su joj priredile banket u njenu čast, Englezi su joj dali nagradu i tako. Prva sljedeća novinarka koja je bila reporterka i izvještavala iz balkanskih ratova je bila Britanka, znači Engleskinja, i ona je dobila svoj koledž u Londonu, a Zagorku su nakon tog događaja otpustili."

Borac za ljudska prava, žene i Hrvatsku

No Zagorka se i prije tog događaja naučila boriti s nedaćama, jer je neko vrijeme obavljala gotovo sve poslove u redakcije, što objašnjava Čakić-Veselič:
"1903. su urednici bili zatvoreni. Ono što se u to vrijeme dešavalo inače, to je ona zvala 'otići na rivijeru'. Urednici su svaki tren bili zatvarani na tri do šest mjeseci i onda ih je netko mijenjao. Međutim, 1903., u vrijeme te revolucije protiv Hedervaryja su svi bili zatvoreni i u redakciji skoro da nije bilo nijednog muškog novinara i tako su htjeli prisilit opozicijske novine, ban Khuen Hedervary, da prestanu izlazit i izvještavat ljude. Međutim ona je preuzela uredništvo i to izvela do kraja. Al ne samo to već je bila čak jedan od vođa demonstracija, zajedno sa svojim muškim kolegama, se oblačila, obično u muška odijela i maskirala pobunjenike, koje su skrivali u 'Obzoru', dok su žene skupljale materijale. Jer ucjena je bila da se na primjer đacima i studentima koji su bili glavno revolucionarno biće tada, da se njima oduzmu stipendije i tako, da su ostali gladni. To je sve trajalo preko pola godine i njih je trebalo podržat. Tako da su žene iz cijele Hrvatske pakovale hranu, garderobu, sve živo skupljale u 'Obzoru' i onda su distribuirale i slale tim đacima da mogu izdržat do kraja demonstracija, da ne izgube, jer su izgubili stanove, stipendije, sve živo."

No problemi drugačije prirode su uslijedili nakon tih nemilih događaja. Naime u ono vrijeme nije bilo uobičajeno da žene sjede i rade u istoj prostoriji s muškarcima, pa dok je ona radili njezini kolege bi napuštali prostoriju. Ali Zagorka nije posustala, već se upuštala i u veće vratolomije, zaustavljajući sa ženama ljude po cesti, što opisuje redateljica Čakić-Veselič:
"To se danas ne čini nešto čudno, ali zamislite vi vrijeme u kojem žena nije smjela sama ići po cesti i radnice koje su morale same hodat s posla, na posao, imale su velikih problema. Bilo tko im je mogao prići, kao prostitutki i kao noćnoj dami, maltertirati ih, i obično ih policija nije zaštitila, jer je to bio skandal. A one su se oblačile u muške, da bi ipak nekako to izbjegle. Međutim bilo je problema, Zagorka je zatvorena na tri dana zbog nemoralnog ponašanja. To je bio skandal, to je bio nemoral."

Zagorka se osim za hrvatsko pitanje, borila i za ravnopravnost spolova i emancipaciju žena. Održala je, prema osobnog svjedočanstvu, 200-injak predavanja o ženskim pravima, a kroz feljtone i satire žestoko je kritizirala društvene odnose, tvrdi Jakobović Fribec.
"Za feministički pokret je puno učinila zato što nije se bavila samo politikom u užem smislu, nego je kritizirala i društvene odnose u kojima je žena bila podređena; probijala je taj kruti okvir predrasuda. Mogli bi reći da je primijenila neku vrst radikalne feminističke kritike, koja nije prihvaćala ideal liberalne države u kojoj su podijeljene sfere na privatno i javno; jer je ona istovremeno kritizirala i ovu privatnu sferu. Dakle ona nije govorila samo o ropskom položaju žene u obitelji i u braku, nego i o onemogućavanju društvenog i javnog djelovanja."

Spisateljica i urednica u borbi protiv represivnih sustava

Moralno i fizički nepotkupljiva, nakon što su je izbacili iz političkog novinarstva počela je pisati feljtonističke romane, u čemu je, napominje Čakić-Veselič, bila itekako dobra.
"Kako je znala pisati napeto, uzbudljivo, emotivno, sa povijesnim činjenicama koje su uglavnom bile točne - kažu ljudi da su učili povijest preko njenih romana, ona je naprosto donosila pare. Ona je donosila nakladu i pare i sve što bi takla i što je književnost, sve je donosilo novac. I prema tome ona je protiv svoje volje ušla u jedno pisanje feljtona , što je sjajno radila, uvijek je to bilo nešto više od jedne obične napete priče ljubavne; uvijek je to bilo i povijesne podloge i svega, i ja mislim da je karakteristika ovih područja ljubomora jedna, kolege su bile ljubomorne na nju. Donosila je pare i nagovarala je žene da im uzmu posao."

Ali želeći se osamostaliti 1924. godine je pokrenula 'Ženski list'' a zatim 1938. i časopis 'Hrvatica'' kojeg je uređivala do 1941.
"U tim ženskim listovima, ovaj prvi je bio list za domačice i on podsjeća na sve ove tipične ženske listove koje kasnije znamo, kasnije ženski list iz 80-ih 'Svijet' ustvari. Međutim ono što je interesantno, ona je tamo imala puno intervjua sa istaknutim političkim ličnostima, i imala je, što je interesantno, '39 godine anketu o ženi kao narodnom zastupniku. Dakle ako znamo da je onda kulminirala borba za žensko pravo glasa, čak je postojala i ženska stranka '29 godine, a znamo da je žensko pravo glasa na ovim prostorima tek ostvareno tzv. Revolucionarnim pravom '42, pa je onda ušlo u taj pravni sustav SFRJ, ona je, ustvari čitateljice u toj anketi su izabrale upravo nju kao narodnog zastupnika. Ali naravno ona nije imala političkih ambicija, jer je imala jedan odmak prema toj standardnoj politici, koja je ustvari premrežena interesom kapitala i moći," ističe Jakobović Fribec.

Zahvaljujući pak upravo borbi protiv represivnih režima koji su se na ovim područjima smjenjivali jedan za drugim, Zagorka je gomilala svoj policijski dosje, što Jakobović Fribec objašnjava na sljedeći način:
"Jer represivni aparat je preuzimao svaki politički poredak jedan od drugoga, tako se dogodilo da i u socijalizmu koji je dakle ostvario onu ljudsku, ne političku, emancipaciju svih, da je bio zabranjen bilo koji oblik autonomnog ženskog organiziranja. Zagorka je još '36 godine supotpisala osnivanje Društva hrvatskih književnica, koje je naprosto poslije Drugog svjetskog rata prestalo egzistirati, i s te strane je postojao neki animozitet i ona nije bila percipirana. Ona je bila čak i osobna institucija, a znamo da u socijalizmu je ipak prevladavao jedan kult kolektivne vlasti i Zagorka je bila prejaka, i ustvari je bila izrečena jedna neizrečena zabrana javnog rada, protiv kojeg se ona borila, ali i ostala je ustvari jedna, kako to profesor Hergešić piše 'aura smiješnosti' oko nje, tako da se njezinim niti novinarskim niti literarnim radom, nitko nije htio ozbiljnije baviti."

Valorizacija Zagorkinog rada

Tek poslije njezine smrti počela je valorizacija i rehabilitacija njezinog rada, za koju je puno, prema pitanju novinarstva, učinio Josip Horvat u svojoj knjizi 'Povijesti novinarstva Hrvatske''izdanoj 1962. godine. Feministička recepcija i vrednovanje Zagorkinih djela počela je pak 1980-ih godina, istraživanjem potisnutih ženskih tradicija, jer je sva građa o odnosima prije Drugog svjetskog rata bila arhivirana kao neprijateljska.

Tek početkom 21. stoljeća pojavio se akademski interes za valorizacijom važnih žena iz hrvatske povijesti, među kojima jedno od najvažnijih mjesta zauzima upravo Zagorka, koja je odjednom postala 'mainstreamom', napominje Jakobović Fribec.
"Tako da se i njezina književnost na drugi način interpretira, jer ona je bila dosada, i prenosila se neupitno, pod nekom stigmom šund literature ili trivijalne literature. To se naprosto danas preispituje, s tim da se vrednuje i njezin aktivizam feministički, dakle ova borba za ženska prava, ali i taj njezin kritički rad, dakle kritika društva i političkog."

"Moje mišljenje zašto je ona stradala, zato što je ovdje emocija strogo zabranjena. I emocija znači šund. I to je ono s čim se ja susrećem i zašto sam je radila, znači ne zbog jeftine emocije, ona nikad nije dala jeftine emocije, ali sve što je napeto, sve što je emocija ovdje je automatski prekriženo i iskorišteno protiv autora," završava redateljica Čakić-Veselič.






Arhiva