Zona
Fotolia 61328427 xs

ODGAĐATE LI?

Odgađanje izvire iz mentalnih programa kojih nismo svjesni.Uzroci i oblici ostavljanja po strani važnih ali neugodnih zadataka variraju od osobe do osobe, od zadatka do zadatka za istu osobu, no posljedice su uvijek iste: stres, neorganiziranost i neuspjeh.

Najbolji način da nadvladate odgađanje je da budete "na pravom mjestu i u pravom vremenu". Naučite kako to ostvariti. Kliknite ovdje.

Jedan od najčešćih nepoželjnih obrazaca ponašanja jest odgađanje. Većina ljudi stalno nešto odgađa: neke poslove, dijete (od ponedjeljka!), razgovore i konfrontacije, sve ono što je važno ili nije baš ugodno. Toliko se stvari napravi u zadnji čas. Ili nikako. Odgađanje nije uvijek lako prepoznati, ima mnogo suptilnih oblika i varijanti. Između ostalog, odgađanje je i ako je čovjek neodlučan u preuzimanju rizika da iskuša nešto novo, ako većinu slobodnog vremena provodi u kući, ako mu je zlo od posla kojim se bavi, a i dalje ostaje na njemu, ako okrivljuje druge ljude ili situacije za vlastitu nesreću izbjegavajući nešto poduzeti, ako pravi velike planove, ali ih nikad ne ostvaruje.

Odgađanje nije jednostavan obrazac već vrlo složena mješavina emocija, misli, stavova, uvjerenja i niza drugih čimbenika kojih nismo svjesni. Uzroci i oblici ostavljanja po strani važnih ali neugodnih zadataka variraju od osobe do osobe, od zadatka do zadatka za istu osobu, no posljedice su uvijek iste: stres, neorganiziranost i neuspjeh.

Proces odgađanja je obično ovakav:

1) čovjek želi učiniti nešto što drugi ili/i on sam visoko vrednuje;

2) odgađa razmišljajući o stvarnim ili izmišljenim prednostima tog odgađanja, da bi zaključio da će početi sutra (ili kad već) jer će imati više vremena ili iz nekog drugog razloga;

3) i dalje odgađa, ali sad počinje sam sebe kritizirati ("Trebao sam početi ranije.") ili se opravdavati ("Zbilja nisam mogao ostaviti neraščišćenu garažu, već je postalo neizdrživo u njoj."). Često se uvjerava da ima druge obaveze koje nikako ne mogu čekati;

4) odgađa i dalje, sve do trenutka kada posao konačno mora biti napravljen, a onda ga napravi u žurbi ("Samo neka je napravljeno!") ili ga ne napravi uopće ("Ne mogu ja to!");

5) okrivljuje se i obećava sam sebi da više nikad neće odgađati, ili umanjuje važnost posla;

6) ponavlja proces gotovo odmah na drugom zadatku.

Premda je najpametnije neugodne zadatke obaviti što prije, dok još ima dovoljno vremena da se zadatak obavi kako treba i da se nakon toga opustimo, većina produžava agoniju. Odgađanje se najbolje može razumjeti ako identificiramo emocije povezane s njim. Jer je i odgađanje još jedan od načina da prikrijemo emocionalne reakcije. U ovom slučaju te su emocije najčešće strah od uspjeha ili neuspjeha (uključujući paniku kad postavljamo nerealne ciljeve), bijes (uključujući pobunu protiv kontrole), no mogu biti i mnoge druge emocije. Zato ljudi skloni odgađanju imaju dva zadatka: 1) prepoznati oblike odgađanja kod sebe i 2) pronaći rješenja za specifične emocionalne reakcije.

U osnovi postoje dva tipa ljudi koji odgađaju: napeti i opušteni tip. Napeti tip često osjeća pritisak u želji da uspije i strah od neuspjeha. Opušteni tip često ima negativan stav prema poslu i glumi kako mu je sve to nebitno. Ovaj se tip temelji na nijekanju, nastojeći izbjeći što je moguće više stresa omalovažavajući zadatke i usmjeravajući se na zabavu. Ako mu obrambeni mehanizmi dobro rade, može nakratko izgledati da ima sretan život. Napeti tip je stalno pod pritiskom, nerealnog odnosa prema vremenu, nesiguran prema ciljevima, nezadovoljan dostignućima, neodlučan, okrivljuje druge ljude ili okolnosti za neuspjeh, nedostaje mu samopouzdanja, a katkad je perfekcionist. Ispod svega ovoga leži strah od neuspjeha i nesposobnosti te osjećaj nedoraslosti zadatku. Ovaj tip misli da mu vrijednost ovisi o obavljenom poslu, što se odražava na njegov stupanj sposobnosti.

Čest je i strah od uspjeha. U prvi mah može izgledati apsurdno – zašto bi se čovjek bojao uspjeha? Razlog je u onome što uspjeh povlači za sobom, a to je odgovornost. Mnogo je lakše odgađati i živjeti s filozofijom "Hoću jednog dana". No češći je strah od neuspjeha. Ako je čovjek samokritičan i osjeća se inferiorno, izbjegava mnogo toga, a naročito natjecateljske zadatke. Ne pokušavati je oblik neuspjeha, ali mnogo bezbolniji od neuspjeha nakon pokušaja. Ako su postavljeni vrlo visoki ili nerealni ciljevi, kao što to čine perfekcionisti, vrlo je vjerojatan osjećaj nemoći.

Stoga perfekcionisti često imaju vrlo nisko mišljenje o vlastitim sposobnostima. Ako se čovjek užasava toga što će otkriti o vlastitim sposobnostima i što će drugi otkriti o njima, čini mu se daleko lakše izbjeći sve to i jednostavno biti prosječan. Takav tip veliku važnost pridaje mišljenju drugih ljudi i osjećaju prihvaćenosti od njih. Međutim, nitko nije savršen pa i on mora prije ili kasnije pogriješiti unatoč svim odgađanjima i izbjegavanjima, što će dovesti do toga da se osjeća užasno i očekuje teške i dosadne zadatke koje će i ubuduće izbjegavati. U ovom slučaju potrebno je najviše raditi na samopouzdanju.

Neki odgađaju da bi postigli kontrolu ili da bi se oduprli tuđoj kontroli. Takvo se odgađanje temelji na ljutnji (često prema roditeljima, učiteljima i šefovima). Pasivna agresivnost je vrlo snažan izraz negodovanja. Čovjeku se može činiti da je "svoj čovjek" ako odbija nešto učiniti ili čini suprotno od onoga što traži izvor kontrole, a ustvari taj izvor na taj način i upravlja njime – daleko je to od slobode!

Jedan od tipova odgađanja usmjeren je na održavanje određenog odnosa. Ako bi čovjek prevladao odgađanja i postao nezavisniji, uspješniji, odlučniji i samopouzdaniji, to bi ga lišilo ovisničkog odnosa s nekim. U osnovi, odgađanja uzrokuju strahovi; u mnoštvu različitosti, svi se bojimo suočavanja sa stvarnošću i životnim izazovima. No, možemo ih nijekati ili se suočiti s njima. A odgađanje je bijeg. Postoji i mogućnost da čovjek nikad nije naučio organizirati svoje vrijeme ili je bio nagrađivan za odgađanja ako mu je netko dopuštao da izbjegava svoje obaveze ili ih pak obavljao umjesto njega. Ovo se može provjeriti i promijeniti stvaranjem liste zadataka, dnevnih, tjednih i mjesečnih planova te sistemom samonagrađivanja za obavljene zadatke. Ako to ne pomaže, uzroci su puno dublji.

Odgađanje je dobro naučeni obrazac; odvija se poprilično nesvjesno. Kad odgađamo, brzo prebacimo pozornost sa zadatka koji trebamo obaviti na tako automatski i gladak način da se osjećamo sasvim dobro izbjegavajući posao, sve dok ne prođe neko vrijeme. To je nijekanje.

Jedino rješenje je suočavanje sa stvarnošću. Iz trenutka u trenutak trebamo pratiti što se događa i prestati se zavaravati. Moramo preuzeti odgovornost za svoj život. Ne sutra, ne večeras, već UPRAVO SADA.

Arhiva