FunkyMEM portal za bitne stvari

U idealnom društvenom uređenju, mladi bi ljudi tijekom cijelog svojeg školovanja trebali primati jednu osnovnu poruku - da se ispati školovati, učiti i stjecati nova znanja. Da se isplati naporno raditi, da bi se kasnije u životu ubiralo plodove tog rada.

U razgovoru za za funky mem, sociolog Renato Matić smatra da hrvatska društvena klima nažalost ne šalje mladima takvu poruku. On stoga ističe da se zbog nepodopština, prijestupa i kriminala mladima svakodnevno dokazuje da ne postoji pravna država, koliko god se pričalo o njoj.
"U pravnoj državi, društveni su odnosi uređeni tako da otprilike je sve jasno. Da je jasno onima koji se bave poštenim poslom i koji rade normalno i žive, žive poštujući zakone i propise, da im se takva vrsta življenja naprosto isplati. A onima koji tako ne rade, dakle prijestupnicima i kriminalcima pravna država jasno šalje poruku, naime mehanizmi pravne države jasno šalju im poruku da se to ne isplati. Da se ne isplati nositi oružje u školu, jer ako se jednom to dogodi sankcija će biti takva da ni tebi, ni meni, koji sam nosio oružje u školu, ni onome koji me zna i koji je ikada čuo za mene, više nikada nešto takvo neće pasti na pamet. Dakle u uređenom društvu pravna država sudionicima, društvenim članovima govori da se poštenje isplati, a nasilje i nepoštenje ne isplati. S obzirom da to kod nas nije tako, evo kao što vidite i kod mlađih generacija sve više i više, a da ne govorimo o tome da je na to trebalo misliti, jer društvo koje je tek izišlo iz rata, dakle nešto malo više od desetak godina, društvo koje ima toliko puno problema sa nevjerojatnim količinama oružja koje su izvan svake kontrole, dakle oružje je gotovo dostupno na svakom koraku, na to je trebalo doista misliti prije. Sada imamo posljedice onoga što se pripremalo unazad 15 godina."

Nakon što je u Hrvatskoj završio rat, 20. travnja 1999. godine, SAD se zgrozio kad su dva do zuba naoružana đaka, Eric Harris i Dylan Klebold, poharali srednju školu "Columbine" i za sobom ostavili tijela 12-ero žrtava, nakon čega su ubili i sebe. Danas ne prođe mjesec da se u nekoj američkoj školi ili na nekom fakultetu ne puca, što neamerički mediji više i rijetko prate, osim kad je riječ o više žrtava. O kakvoj je pošasti riječ, dovoljno govori činjenica da se o toj temi snimaju filmovi i pišu romanu.

Svejedno, do prije par godina, isti je scenarij na našim prostorima svima djelovao kao znanstvena fantastika, dok ga danas sve češće vidimo pri paljenju televizije, surfanju po Internetu ili listanju novina.

Taj se problem ne može riješiti odjednom, sve da i u idealnim okolnostima sad na vlast dođe nekakva idealna politička elita sa silnom voljom da riješi taj problem, ističe Matić.
"Dakle da naprosto se odrekne svojih sebičnih politikantskih interesa u ime svih građana i da zapravo pritisne cjelokupnu državnu upravu da funkcionira prema zakonima, da se na prava mjesta postave stručnjaci, dakle čak bi i u tom slučaju trebalo proći dosta vremena da naprosto ta poruka koja se dugo godina slala, a to je da ako želiš doći do nekog cilja - izvoli idi kraćim putem; dakle uzmi nekakvo oružje, nekoga preplaši, nekoga istuci, pokaži prijateljima, djevojkama, da si frajer, tako što ćeš sa sobom nositi bombu ili pištolj. Dakle, cijeli niz godina je socijalizacija mladih članova društva išla u tom pravcu, a sada se to doista ne može prekinuti odjednom. I u tome je problem, u tom nedostatku pravne države bez obzira koliko god političari i političke elite se trudile prilagoditi svojim nekakvim ovim potrebama tu definiciju pravne države."

Matić napominje da se pravna država prepoznaje prema vrlo jasnim detaljima, koje predstavljaju uređeni društveni odnosi, prema kojima je svakom građaninu jasno što se isplati, a što se ne isplati činiti.
"Dakle da nevini, kao što je slučaj u Hrvatskoj, ne moraju stalno plaćati pogreške, prijestupe i zločine onih koji su nepošteni, koji kradu, koji na bilo koji način se drže ne zakona nego bezakonja. A što se suda tiče, mi danas na cesti imamo stotine i tisuće vozača kojima svi znamo da danas na cesti nije mjesto. Nažalost sutra ujutro će već biti kasno za mnoge koji su mislili da su ceste sigurne, jer se pravna država brine o tome da ceste budu sigurne i to nam se svaki dan događa."

Pravna država se brine i o tome da se na nekakve ključne pozicije postave stručne osobe. Ti bi stručnjaci trebali pratiti ponašanja problematičnih osoba i znati u moru problematičnih pojedinaca prepoznati i razlučiti potencijalne prijestupnike, od kojih se nažalost teško zaštiti dok ne pokažu prve simptome, dodaje Matić:
"Međutim kad pokažu prve simptome onda pravna država mora zapravo te ljude zaštiti od društva i društvo od tih ljudi. Recimo, vi kod nas imate tu jednog tzv. monstruma iz Siska, pa njih još nekolicinu koji su imali dakle priliku pokazati, i pokazali su, da ne smiju biti slobodni. Dakle to ne znači da se njihova ljudska prava moraju kršiti od početka, nego njihovo naprosto slobodno kretanje je prijetnja ljudskim pravima drugih. Dakle, ljudskim pravima većine. To se na vrijeme nije realiziralo, to se na vrijeme nije uočilo. Ja sam gotovo siguran da u Sjedinjenim Državama, barem u nekim od njihovih država, prijestupnici koji na bilo koji način pokažu da je zapravo njihova sloboda prijetnja za druge, da su na vrijeme na neki način pod paskom."

No i u slučaju kontrole treba paziti da društvo, često slijepo gladno osvete zbog čitavog dijapazona problema, ne bi, kao što je znao biti slučaj u prošlosti, prekršilo osnovna ljudska prava i nekih nevinih ljudi, samo zbog toga što su na prvi pogled "drugačiji" od većine.
"Međutim nakon određenog vremena, sa dobrim uhom i sa dobrim okom stručnjaka, u tim pravnim službama koje se brinu zapravo za funkcioniranje urednog društvenog života, neki pojedinci koji pokažu da zlouporabe, dakle i svoja ljudska prava i ljudska prava drugih i svoju pravu kretanja, njih naprosto treba staviti pod kontrolu. Dakle, ne u smislu Velikog brata, nego vrlo jednostavno, ako je velika vjerojatnost da ću ja sutra kad izađem iz zatvora već nekog drugog propucati, ja moram biti na neki način izoliran. Dakle, za dobro drugih, i konačno, i za dobro moje. Jer zašto bi cijeli život na duši imao neke nevine ljude oko sebe, jel?!"

Čak i u vrijeme mira, ljudi nemilice ginu, a što li je tek s nemirnim istočnim područjima, gdje ljudski životi kao da su jeftiniji i manje vrijedni nego drugdje. Kako drugačije objasniti činjenicu da je napad studenta Seung-Huija Choa na američkom sveučilištu Virginia Techu, 16. travnja 2007. godine, pri čemu je smrtno stradalo 33 osoba, sljedećih nekoliko dana bila glavna tema svih vodećih svjetskih medija. Na taj pak isti dan - jedan od najkrvavijih, u Iraku poginulo je nekoliko stotina osoba, što su ti isti mediji tek ovlaš spomenuli.

Renato Matić tu činjenicu komentira na sljedeći način:
"Ljudski život sam po sebi vrijedi svugdje i za svaku osobu potpuno jednako, dakle neprocjenjiv je. Međutim znate, tamo gdje su ljudi stotinama godina navikli biti pod nekakvom čizmom, pod nekakvim terorom, gdje umiru od gladi, gdje se međusobno ubijaju, a da je to nešto sasvim normalno, onda to postaje normalno i tzv. ovom bolje uređenom svijetu. Dakle, koliko god mi imali nekakav nedostatak pravne države, ali ipak je ovo puno bolje uređeni svijet od recimo Iraka, Afganistana i još nekih takvih sličnih primjera. Dakle, no u tako dobro uređenim odnosima kao što su recimo kolijevka demokracije - Francuska, Sjedinjene Države, to se ne očekuje i kada se tako nešto dogodi onda se svi zgražaju. U Iraku se to nažalost očekuje. Mi koliko god s tim ljudima suosjećamo, mi znamo da će sutra 50 njih završiti svoj život zbog nekakvog bombaša samoubojice i da će isto toliko djece stradati u roku iduća 2, 3 dana. Dakle, navikli smo nažalost, navikli smo na to da je to normalno."

Što bi onda trebalo učiniti da se slika svijeta promijeni? Matić predlaže globalne promjene:
"Dakle trebala bi se cjelokupna pozornost, i ne samo svjetske javnosti, nego te političke moći, koja doista postoji i koja se koristi za to da bi bogatiji bili još bogatiji, moćni još moćniji, kad bi se to preusmjerilo, kad bi doista u tim međunarodnim odnosima prevladalo to načelo humanosti, relativno brzo bi se problemi počeli rješavati. Međutim ljudski život ako nije profitabilan nije u interesu. Dakle, nažalost živimo u društvu u kojem samo onaj ljudski život koji donosi profit je zaštićen. Drugi? Tko im je kriv?!"