Gaslighting kao stručan termin u psihologiji označava izluđivanje.To je oblik manipulacije u kojem osoba s namjerom da se osjeti nadmoćnom čini da njezina žrtva počne sumnjati u svoje pamćenje i opažanja pri čemu se iskrivljuje njena percepcija stvarnosti. Svaki čovjek može se naći u toj poziciji i prepustiti se izluđivanju. Tu tehniku primjenjuju nasilnici, diktatori, narcisi i predvodnici različitih sekti. Proces teče polako, dovoljno sporo kako bi se žrtvi onemogućilo da shvati kako se njome manipulira. Još 1938. godine na tu temu napravljena je i predstava pod nazivom Gas Light čiji je autor Patrick Hamilton. 1944. snimljen je i film Gaslight kao adaptacija prethodno navedene drame, a radi se o ženi koju muž izluđuje do te mjere da sama počinje sumnjati u svoje mentalno zdravlje.
Pojedinci koji se koriste ovom tehnikom manipulacije i svojevrsne instrumentalizacije drugih ljudi, mogu se prepoznati po određenim znakovima, a to je prvenstveno laganje. Manipulator laže svojoj žrtvi pri čemu je vrlo uvjerljiv i na taj način samome sebi stvara opravdanje za sve sljedeće pothvate koje će primijeniti na žrtvu.
Sljedeći korak je poricanje. Manipulator poriče da je ikada nešto rekao bez obzira na to ima li druga osoba dokaz za to. Dakle, bez obzira na to što se zna da je nešto rečeno, kao da se nikad nije dogodilo. Tim činom ostavlja se prostor za sumnju u doživljeno iskustvo i pamćenje te prihvaćanje tuđeg, nametnutog stava kako se nešto možda zbilja nije dogodilo. U tom trenutku istina se dovodi u pitanje i zamjenjuje se lažima. Što proces dulje traje, više se manipulira osobnošću pri čemu se ruši struktura ljudskog identiteta što dovodi do osjećaja izgubljenosti, stanja neodređenosti i neizvjesnosti, a upravo to je i cilj. Najčešći primjer toga je kada nasilnik žrtvi nabraja njene mane i uvjerava je u tvrdnju da bi bila vrjednija osoba kad ih ne bi toliko imala.
Trpeći ovakve obrasce ponašanja, osoba s vremenom ubrzano troši sve veće količine energije. Američki psiholozi povukli su analogiju sa žabom koja se živa peče u tavi ispod koje je upaljena vatra toliko slaba da žaba nikad ne shvati što joj se zapravo događa.
Vrlo važna karakteristika izluđivanja je ogroman nesklad između riječi i djela. Najčešće je ono što manipulator izgovori nebitno, a najveći problem je u onome što čini. Prema tome, prilikom susreta s takvom vrstom nasilnika, važnije je promatrati što čine nego što govore. Primjerice, manipulatori se koriste pohvalama kako bi zbunili svoje žrtve. Većinom ih omalovažavaju, ali svojevremeno, kada im se to učini prigodnim, počnu u komunikaciju ubacivati riječi pohvale čime se pojačava osjećaj uznemirenosti u žrtve koja počinje pomišljati na to da osoba koja doprinosi tom osjećaju možda zapravo uopće nije tako loša kako se čini. Međutim, manipulatore to čini još gorima jer ovakvim dobro osmišljenim planom svojim žrtvama rasplinjuju istinu, a otkrivaju laž. Oni znaju da se ljudi vole osjećati stabilnima, ali i da zbunjenost oslabljuje čovjeka. Njihov cilj je najprije pronaći osobu koja će u njima tražiti sigurnost, a kada je pronađu, u njoj iskorjenjuju osjećaj stabilnosti i postižu konstantno sumnjanje.
Bitno je razumjeti da psihološki nasilnici projiciraju svoje vlastite osobine na ljude oko sebe. Ako su skloni varanju ili ovisnostima, jednako su tako skloni optužiti nedužnu osobu za takvo što. Ova pojava vrlo je česta. Čim se žrtva počne braniti i opravdavati, cilj je postignut. Mentalno se udaljila od činjenice da je nasilnik onaj koji se tako ponaša. Istina se iznova potiskuje u svijesti žrtve. Iz koraka u korak, laži se perpetuiraju i koncept je cijelo vrijeme isti, samo se pojavljuje u malo drugačijem izdanju, što za osobu koja nije upoznata s ovim znanjima može biti zbunjujuće u praksi te joj zbog pomaknute i distorzirane percepcije stvarnosti biva teško ili nemoguće vidjeti istinu i spoznati isti obrazac ponašanja koji se ciklički ponavlja.
Izluđivači ne samo da su sposobni učiniti osobu sredstvom kojim će pojačati svoj osjećaj nadmoći nego su spremni i vješti u tome da žrtvu uvjere u to da su i drugi njoj bliski ljudi protiv nje čime se ruše temelji žrtvina samopouzdanja. Primjerice, mogu osobi reći da njihovi prijatelji također misle da nije u pravu ili da je beskorisna, a to uopće ne mora biti istinito, najčešće, u ovakvim slučajevima i nije. Također, u tom sustavu recikliranja laži, žrtve se osjećaju toliko nemoćnima da više ne znaju kome se obratiti niti kome vjerovati i upravo zbog toga uvijek se na kraju vraćaju lažljivcu koji je takvim scenarijem ponovo odnio pobjedu jer izoliravši žrtvu dobiva još veću slobodu i kontrolu.
Još jedna značajka izluđivanja koja je u ovoj metodi vrlo popularna je uvjeravanje žrtve u tvrdnju da je luda i to ne samo nje nego i druge njoj bliske osobe. Ovo je ujedno i jedan od najučinkovitijih koraka koji se mogu poduzeti u kontekstu izluđivanja. Majstor ove manipulacijske tehnike zna da ljudi neće vjerovati žrtvinim tvrdnjama kako nije problem u njoj nego u nasilnom lažljivcu zato što se u pitanje dovodi žrtvina mentalna stabilnost. Osim uvjeravanja žrtava u to da su lažljivci, manipulatori lažljivcima proglašavaju i žrtvinu obitelj, pa čak i medije. Ponovo dolazi do žrtvinog preispitivanja vlastite realnosti. Činjenica da žrtva nikada nije imala prilike prisustvovati nečijem tako hrabrom i smjelom blaćenju, ne smije nikoga uvjeriti da su takve izjave istinite. Ljudi se obraćaju izluđivačima s očekivanjem da će od njih dobiti vjerodostojne informacije, no to se nikada uistinu ne dogodi.
Postavlja se pitanje jesu li manipulatori svjesni onoga što čine ili to čine nesvjesno. Naime, to ovisi od čovjeka do čovjeka. Neki ljudi duboko proučavaju ovu tehniku kako bi utjecali na ljude. Izvori su dostupni većini ljudi i napisano je mnogo knjiga s tom tematikom. Drugi, pak, ljudi pojedine su stavke izluđivanja vjerojatno naučili modelirajući ljude iz svoje neposredne okoline, posebice roditelje jer se izluđivanje može koristiti i u odgoju djece, najčešće kada se želi spriječiti djecu da pričaju drugima o bilo kakvoj vrsti nasilja kod kuće. Također, na ovaj način jedan roditelj može odvojiti dijete od drugog roditelja lažući mu o primjerice prijestupima tog roditelja i predstavljajući sebe herojem jer manipulatori znaju da djeca u roditeljima vide uzor i da ako žele ispasti takvi, moraju drugu stranu okarakterizirati kao neprijatelja. Treba razumjeti i da ako dijete svjedoči takvom ponašanju roditelja ne mora nužno naslijediti takve navike.
Što su ljudi više svjesniji karakteristika bilo kakvih manipulatorskih metoda, to će ih brže prepoznati u svakodnevici i imati veće mogućnosti izbjeći. U kontekstu manipulacije važno je napomenuti da su manipulator i žrtva zapravo dva polariteta. Ti konstrukti su krajnosti koje nisu korisne. I manipulator i žrtva pokušavaju svoje unutrašnje manjkavosti i nezadovoljstva nadoknaditi izvanjskim utjecajima. Prema tome, kada osoba prepozna da njome netko manipulira, treba također prepoznati da je ona to dopustila. Baš kao i u prethodnom primjeru s roditeljima - herojima ili neprijateljima u očima djeteta, taj odnos je u analogiji s odnosom između manipulatora i žrtve.
