Zona
Fotolia 175074127 xs

ISTINITOST LJUDSKIH SJEĆANJA

Poznata je nesvjesna tendencija da čovjek izmjenjuje sjećanja na događaje iz svoje prošlosti.Jesu li naša sjećanja autentična? Saznajte više o ovom fenomenu uma.

Sva živa bića imaju sposobnost sjećanja i pamćenja u određenoj mjeri. Pamćenje i sjećanje nevjerojatni su alati prije svega važni za preživljavanje, a koji se, ako ih se pažljivo koristi i unaprjeđuje, mogu razviti u vrlo sofisticirano oruđe kojim se mogu postići raznovrsni intelektualni podvizi.

Douwe Draaisma nizozemski je psiholog i sveučilišni profesor koji se u svojoj istraživačkoj praksi usredotočio na način funkcioniranja ljudskog pamćenja. U knjizi Tvornica pamćenja – pamćenje, vrijeme, starost – fokusira se na mehanizme sjećanja i pamćenja koji se aktiviraju u nešto kasnijem dijelu života.

Naglo probuđena sjećanja

Ono što je zanimljivo i čak pomalo intrigantno je česta i zabilježena pojava koja je dobila i stručni termin efekt reminiscencije. Navedeni fenomen javlja se u obliku zaboravljenog sjećanja koje se nakon dugo vremena stvara u umu osobe. Prema autoru: „Katkad su to sjećanja tipa 'pedeset godina nisam na to pomislio', koja se javljaju tako oštra i očuvana kao da su se neoštećena pojavila iz ledenog sloja koji se tek sada, u starosti, ponovno otopio.“ Kako je moguće da se takvo što događa? Osim toga, ono što je možda još čudnije je činjenica da je to česta pojava među starijom populacijom tj. osobama starim od oko 60 godina nadalje.

„Efekt reminiscencije možda je star koliko i ljudski rod, ali istražuje se tek odnedavna. O tome kada se točno pojavljuje, psiholozi se još nisu složili.“

Draaisma u svojoj Tvornici pamćenja s čitateljima dijeli svoju začuđenost: „Taj povratak starih uspomena koji se u psihologiji naziva 'efekt reminiscencije' prilično je zagonetna pojava. To što se u prisjećanju javljaju upravo rane uspomene kao da je u suprotnosti onome što se može nazvati Prvim osnovnim zakonom zaboravljanja: što je nešto dalje u prošlosti, to su manji izgledi da se toga sjećamo. Isto je tako zagonetno to što ta sjećanja, čini se, opet naviru tek u starosti. Zacijelo su ležala pohranjena i u svijesti četrdesetogodišnjaka, pedesetogodišnjaka, zašto se opet pojavljuju tek kad pamćenje uistinu ostari? Kao da su sve to vrijeme bila pod embargom i tek po istjecanju roka postala raspoloživa (…) Začuđujuće je da se efekt reminiscencije pojačava u dobi kad kondicija pamćenja slabi. Reminiscencije su novum u procesima pamćenja koji se primjetljivo i mjerljivo usporavaju.“ Ta, na neki način, zakopana sjećanja, kao da nakon određenog vremena počnu podsjećati sama na sebe, kao da žele da im se prida doza pozornosti do koje dotad nisu uspjele doći. Izgleda da se sjećanja u starosti počnu ponašati poput djeteta koji vapi za pažnjom, a to čine na vrlo suptilne načine.

Sjećanja služe i kao inspiracija

Osim toga što zauzimaju posebno mjesto i važnu ulogu u ljudskom životu općenito, sjećanja mogu biti i poticaj za kreativnost i stvaranje npr. književnog djela: „Reminiscencije imaju svoje mjesto u životopisima, ali mogu biti i sam povod za pisanje životopisa. Mnoge su autobiografije napisali autori koji su deset godina ranije bili potpuno sigurni da nikad neće napisati autobiografiju.“ Sjećanja na taj način ostvaruju svojevrsnu samoaktualizaciju, no upitno je uopće govoriti o tome mogu li sjećanja imati ikakvu autonomiju u odnosu na cjelokupni um.

Kad se netko odvaži na pisanje autobiografije u starosti, struktura takvih djela obično bude slična: „Istraživanja efekta reminiscencije izvan eksperimentalnog okružja vrlo su rijetka. Jedna od mogućih perspektiva je i proučavanje memoara i autobiografija. Tako je, na primjer Willem van den Hull (1778.-1858.), vlasnik jednog harlemskog internata, u svojoj šezdeset i četvrtoj godini započeo osamsto stranica debelo prisjećanje na svoj život i nastavio s pisanjem tih memoara sredinom svojih sedamdesetih, dakle u dobi kad se može očekivati efekt reminiscencije. Zbroj količine stranica koje je posvetio različitim fazama svojega života pokazao je da je u razdoblju od svoje četvrte do svoje trinaeste godine života svaku godinu opisivao na prosječno četrnaest stranica te da je taj broj porastao na šesnaest do njegove dvadeset sedme godine. U njegovim tridesetim prosječan broj stranica za godinu života pao je na deset.“ Kasnije u tekstu Draaisma navodi kako je Van den Hull zabilježio manje od četiri stranice reminiscencija na razdoblje između svoje pedeset četvrte i sedamdeset druge godine života. Takav način pisanja autobiografija svojstven je mnogim autorima, no prema psihološkim istraživanjima i analizama raznih autobiografija, rezultati upućuju na zaključak da slikovita i živa sjećanja na razdoblje dvadesetih godina života „obaraju 'zakon' po kojem s protjecanjem vremena sjećanja slabe ili nestaju“, a pored toga, Draaismi se nametnulo pitanje: „Nema li efekt reminiscencije više veze s upečatljivim događajima nego s prijemčivim mozgom?“ To se pitanje nameće i analiziranjem autobiografija. Naime, u Van den Hullovim, ali i mnogim drugim memoarima, primjetno je da je više stranica, a samim time i pozornosti pridano sjećanjima na najraniju mladost, nakon čega se broj stranica smanjuje od tridesetih godina nadalje. Iako je općeprisutan osjećaj kako vrijeme u starosti prolazi brže, ipak, u mladosti se često događa mnoštvo ključnih životnih događaja. Prema tome, moguće je da je to jedan od razloga zašto su sjećanja na mladost toliko sadržajna. Ipak, Draaisma kasnije navodi na zaključak kako je životna dob u kojoj se odvio određeni događaj važnija od upečatljivosti, tj. intenziteta tog događaja.

Postoji li prošlost?

Pouzdanost pamćenja također je dovedena u pitanje: „U nekim okolnostima bitno je da se sjećanje podudara sa stvarnim događajima. Ali postoje mjesta i trenuci – neka terapija, razmišljanja o prošlim vremenima, uspomene na roditelje, pisanje autobiografije – u kojima kao da zatječemo naša sjećanja promijenjena, ne zbog 'nepouzdanosti' pamćenja, nego zato što se neki događaj ili neko iskustvo pojavi u drugom svjetlu pa mu se promijeni svojedobno značenje.“ Poznata je nesvjesna tendencija da čovjek izmjenjuje sjećanja na događaje iz svoje prošlosti. Možda je tome tako zato što, kad se nečega prisjećamo, ne proživljavamo ponovo taj isti događaj, već rekreiramo sjećanje na njega u svome umu. Dakle, gotovo da ga se nije moguće iznova sjetiti na isti način. U poglavlju Naknadna mudrost Draaisma donosi nekonvencionalan pogled na sjećanje: „... u sjećanjima se doista radi o prošlosti i ta prošlost je nepromjenjiva – ali zaključak ipak nije ispravan. Svako sjećanje spaja dvije točke u vremenu. Ono čega se sjećamo moglo se dogoditi jučer ili prije pola stoljeća, ali činjenica da se toga sjećamo događa se u sadašnjosti. Sjećanje se odigrava sada. A samim time ne pojavljuje se u sadašnjem sjećanju samo dio nas iz prošlosti, nego i obrnuto, dio naših trenutnih osjećaja i misli nalazi put do sjećanja. Sjećanja nisu arhivske mape koje se nakon pregledavanja nepromijenjene vraćaju u pamćenje. Ona se upotrebom mijenjaju. Sjećanje na neki događaj može se doživjeti različito, ovisno o trenutnom osjećaju. Pamćenje je, pisao je Nicholas Matsier, poput kuhara koji sprema određeno jelo, uvijek od onoga čega ima u dnevnoj ponudi. To jelo, dakle, nikad nije isto.“

Zanimljivo je kako „reminiscencije predstavljaju trostruku zagonetku. One se pojavljuju u razdoblju kad ostali procesi pamćenja slabe. One nisu propala inačica nekad neupitne sposobnosti, one su doista nešto potpuno novo i samim time pružaju utješno relativiziranje paraboličnog pristupa. Isto je tako zagonetno što se pokazuje da su upravo rana sjećanja ta koja se uspješno suprotstavljaju zaboravu. Ali najzačudnija je možda ipak spoznaja da će nam se još prije nego što efekt reminiscencije postigne svoj maksimum javiti i sjećanja koja su nam zasad nedostupna. To su sjećanja koja drijemaju.“ Istraživanja sumirana u Tvornici nostalgije pokazuju kako nije nužno samo budućnost ta koja je nepromjenjiva, već se otvaraju brojna pitanja koja uzdrmavaju i dalje uvriježenu pretpostavku o tome da je prošlost nešto što se dogodilo jednom i što je nepromjenjivo. Novo pitanje koje se postavlja jest: Ako prošlost i budućnost nisu nepromjenjive, je li sadašnjost autentična?

Autorica: Nika Hrvatić

Arhiva