FunkyMEM portal za bitne stvari

Autor članka:Zlatko Olić, stručnjak za razvoj ljudskih potencijala, specijaliziran za sport, posjetite web stranicu ovdje

Put prema gore i prema dolje je jedan isti – Heraklit, grčki filozof.

Svjetlost i tama, uzroci i posljedice, autoriteti, gospodari i sluge su fenomeni i energetske sile koje su različite, ali u svojoj esenciji dolaze iz jednog izvora.

Što je dobro? Svjetlost. Što je zlo? Zlo je odsustvo svjetlosti. Kako bi čovjek znao što je svjetlost kada ne bi znao što je tama? Svjetlost i tama su komplementarni zato što svjetlost ne bi postojala da nema tame i tama ne bi postojala da nema svjetlosti.

Čovjek je svjetlost. Kada je povezan sa svjetlom, on je zrači, kada nije povezan sa svjetlom obuzima ga tama. Kako privući svjetlost? Tako da se prihvati tama. Kada se osjeti tama, ona se može transformirati u svjetlost. To se može napraviti jedino kada je čovjek prisutan, u trenutku ovdje i sada.

Na jednom sloju svjetlost i tama su odvojeni, predstavljaju suprotnost i nužno je transformirati tamu u svjetlost. Na drugom sloju nema razlike između svjetla i tame. Na tom drugom sloju, tama i svjetlost su jedno.

Uzrok i posljedica

Ljudi su odgajani, od strane društva i porodice, da se stalno moraju dešavati događaji u vanjskom svijetu. Npr, mora se uspjeti (što god to značilo), mora se kupiti neka stvar, mora se biti viđen negdje u nekom društvu. Persona uvijek ima želju da napravi nešto više i potvrdi svoju vrijednost. Gdje je tome kraj? Nema kraja. Duši nije potreban događaj, u vanjskoj realnosti, da bi ona potvrdila svoju vrijednost. Duša, također, nema potrebu ništa transcendentirati zato što ne postoji zasebno od cjeline. Samim time, nema potrebe za događajem transcendencije zato što nema nikoga tko se transcendentira.

Kada se nešto dešava u realnosti onda ta manifestacija uvijek ima uzrok i posljedicu. U materijalizmu postoje materijalni uzrok i materijalna posljedica. Pravi uzrok je u nematerijalnom. Tako, ako se stvari manifestiraju iz stanja ekspanzije i razvoja, vanjske stvari će uvijek imati tu kvalitetu. Ako se stvari manifestiraju iz stanja straha, vanjska realnost će uvijek imati tu komponentu straha. Većina ljudi to nikada neće razumjeti, ali bez obzira na njihovo nerazumijevanje tako funkcionira zakon uzroka i posljedica.

Autoritet

Tko je kome autoritet? Nitko nikome, na ovom svijetu, nije autoritet. Recimo npr. da nevinog čovjeka na cesti zaustavi policija. U datom trenutku ga legitimira i privede kao osumnjičenika za pljačku. Policija ga po zakonu može držati u pritvoru kao osumnjičenika i ograničiti mu slobodu kretanja. U tom trenutku postavlja se pitanje : da li je autoritet (u ovom slučaju policija, zakon – represivni čuvari matrice) iznad slobodne volje pojedinca?

Sa stajališta persone, koja je vezana za društvo, odgovor je da. Persona je društveni identitet i za sve ljude koji su vezani za taj identitet jedino što postoji su autoriteti. Za njih ne postoji slobodna volja, već ona postoji samo kao ideal, koji se nikada u potpunosti ne ostvaruje.

Sa stajališta duše, koja je vezana za prirodu, odgovor je ne. Duša je svjesna da nije društveni identitet, već je svjesna da je duša. Za dušu postoji slobodna volja zato što je svjesna da, bez obzira na vanjski događaj, jedino ona može odlučiti kako će se osjećati u vezi tog događaja.

Kada smo jedno s prirodnim zakonima, samim time i sa svime što nas okružuje i što je u nama, mi smo taj autoritet jer nismo odvojeni (odlučimo li se igrati sa značenjem riječi - autoritet).

Gospodar i sluga

Čovjek je izmislio hijerarhiju. U društvu uvijek je netko gospodar, a netko je sluga. Ta igra gospodara i sluge uvijek je loša za čovjeka. Ide se na fakultete, škole, ne toliko radi znanja nego radi potrebe da se gospodari. Kada je netko nekome gospodar, u jednoj situaciji, tada je uvijek sluga nekome drugome, u nekoj drugoj situaciji. Ta igra stvara iluziju moći i ubija dušu.

Matrica voli gospodare i sluge. Duša ne voli gospodare i sluge. Smisao društvene hijerarhije je zauzimanje vanjske moći. Bilo koji oblik zauzimanja vanjske moći je nasilje. Nasilje ne postoji, jedino, kada postoji ekologija djelovanja i poštovanje. Kada se ima vanjska moć, u obliku statusa i materijalnog bogatstva, ona je uvijek na štetu nekoga drugog. Taj netko drugi je drugi čovjek ili priroda. Stvarna moć se ne ostvaruje vani, već se ostvaruje iznutra.

Priroda ne poznaje društvenu hijerarhiju, već poznaje red. Red uključuje poštovanje, a ne klanjanje. Svaki čovjek i svako živo biće u svemiru nije tu da se klanja i da bude nekome gospodar ili sluga. U duševnom svijetu nema podjela. Duši je sve (jedno).